"Nevidljiva žena" Slavenke Drakulić

O starosti, nevidljivosti i društvenim tabuima književnica Slavenka Drakulić piše u novoj zbirci priča, koja je sinoć  predstavljena u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt.

Jedan od najvećih tabua današnjice je starenje. Postajemo li starenjem nevidljivi, što se događa s našim tijelom, mijenja li se naš odnos prema drugima i odnos drugih prema nama?

U 16 priča u svojoj novoj knjizi "Nevidljiva žena" Slavenka Drakulić piše o međuljudskim odnosima, odlascima, nestancima, bolesti, sramu i svim onim tabuima o kojima se, kao društvo, još ne usuđujemo progovarati.

Duboko emotivna, nemilosrdno iskrena, oslobađajuća, šokantna - sve je to "Nevidljiva žena" Slavenke Drakulić koja progovarajući o temi starenja, kroz vlastito tijelo, odraz u zrcalu, ali i u odnosu prema drugima ruši još jedan društveno nametnut tabu.

Kad čitamo ovu knjigu, ona nas pogađa direktno u trbuh,  ističe urednik izdanja Seid Serdarević.

Jesu li starost i starenje i kulturna tema? Slavenka Drakulić odgovara i dokazuje da jest, iako je pišući knjigu teško pronalazila literaturu o toj temi. No, ono što je htjela ispričati je onaj intimni, vrlo osobni dio procesa starenja.

To su osjećaji usamljenosti i fragilnosti. Ta fragilnost je strašna – i fizička i psihička. A i taj osjećaj nevidljivosti je mnogoznačan,  kaže Slavenka Drakulić.

I dok je o nekim drugim takozvanim teškim temama poput bolesti ili ratnih zločina progovarala u romanesknoj i esejističkoj formi, za temu starenja činila joj se pogodnijom kratka priča.

Suočivši se vrlo rano s teškom bolešću o kojoj je također otvoreno pisala, Slavenka Drakulić o starosti kaže: Za nju sam se borila i izborila!