Njujorška distopija Stipana Tadića

Renomirani hrvatski slikar i muralist Stipan Tadić odvodi nas u čudesan New York. Slikajući svakodnevne prizore toga grada, Tadić distopijski prikazuje grad okupan mračnom romantikom.

Izložba "The Apple Shrinking", koja je bila postavljena u zagrebačkoj Galeriji Josip Račić, predstavila je presjek Tadićeva  stvaralaštva otkako je došao u Veliku Jabuku.

O Tadićevom njujorškom opusu s ravnateljem Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Brankom Franceschijem razgovarala je ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska:

- Stipan Tadić je u New York došao upravo u trenutku kad je počela pandemija i kad se taj grad koji nikada ne spava, kao uostalom i cijela planeta, počeo postepeno zatvarati. Sam naziv se referira na jednu potpuno obrnutu situaciju u kojoj se zove "The Apple Stretching" - to je čuvena pjesma Grace Jones iz 1982. Godine. Dakle, upravo u onom trenutku 1980-ih, kad je New York bio najpoznatiji po svom noćnom životu, Studio 54 i tako dalje... A pjesma govori o buđenju mamurnog New Yorka nakon još jedne neprospavane noći, objašnjava Branko Franceschi.

Pandemija i zatvaranje prisilili su sve da se okrenu najbližem okruženju, susjedstvu. Upravo su to teme i motivi Tadićevih slika. Vedute uspavanog New Yorka, puste i prazne ulice, ali i taj uski krug prijatelja s kojima smo bili osuđeni na zajedništvo dok je trajala pandemija.

- Mi smo, gledajući te slike, privučeni prvenstveno njihovim sadržajem, temama i motivima. Međutim, svatko tko je znalac likovne umjetnosti, pogotovo slikarstva, primijetit će tu nevjerojatnu Stipanovu metijersku vještinu i naravno da je svaka dobra umjetnost kombinacija ne samo tih sadržajnih, tematskih, nego i formalnih osobina koje sve zajedno čine ono što je kvalitetna umjetnost, dodaje Franceschi.

Ovaj hrvatski slikar s američkom adresom poznat je po svom klasičnom štafelajnom slikarstvu, uljima na platnu, ali na izložbi se može vidjeti i nekoliko radova nastalih miješanom tehnikom na papiru. To su radovi manjeg formata:

- Tadić je, zapravo, bez obzira na kadar ili na veličinu formata koji gradi,i to su, uopće nema utjecaja na način na koji će on komponirati kompoziciju, tako da vi vidite fotografije njegovih djela ne možete reći zapravo koje su one dimenzije. Jednako su one pune sadržaja i jednakog intenziteta, bez obzira da li su objektivno malenog formata ili su zapravo za sliku velikog formata, napominje Franceschi.

Tako životna i sadržajno bogata je i slika sobe nastala za vrijeme studija na Columbiji:

- Soba je zapravo njegov autoportret. Ona prikazuje jednu tipičnu sobu, a koja tko god da je vidi će reći "to je soba muškarca umjetnika u neredu koji je, naravno, bespošteddan", jer Tadić je iskreni pripovjedač, ništa ne ulijepšava jer nam pokazuje taj segment njegovog života sve zajedno s tim pogledom njujorškim s visine, ističe Franceschi.

Ali ono što je naročito značajno, dodaje naš sugovornik, je to da u sobi možemo primijetiti mnoge knjige i možemo jasno pročitati nazive i autore knjiga.

- To je zapravo ta literatura koja, kad ste povjesničar umjetnosti, vas zapravo upućuje koji je duhovni svijet ili kulturni svijet u kome se Tadić kad stvara, kad razmišlja o umjetnosti i onome što će raditi, kreće, kaže Franceschi.

Izazovi u javnom prijevozu slični su u Zagrebu i New Yorku. Čekanje je vrijeme kad nerijetko svi, poput Tadića, uranjamo u vlastita razmišljanja i kontemplacije o životu. Upravo su to motivi njegova autoportreta.

- Taj rad je interesantan zato što prikazuje, naravno, Tadića u situaciji koju svi koji se koriste javnim transportom jako dobro poznaju. Kad zapravo postoji taj jedan urbani mit, čim zapalite cigaretu, tramvaj će doći ili autobus, komentira Franceschi.

Kad govorimo o odnosu New Yorka i Zagreba, jedna jedina slika je sa zagrebačkim motivom:

- Za nju bismo svi rekli odmah "Ovo je nešto njurjoško". Mi očekujemo da takvo ludilo se može događati samo u gradu kao što je New York. Međutim, to je jedna subota uvečer u zagrebačkoj Medici, alternativnom centru. Ja vjerujem kad jednog dana vide ili kad su vidjeli ovi u New Yorku da su mislili - da je bar New York ovakav, zaključio je Franceschi.

Slikajući New York, Stipan Tadić distopijski prikazuje taj grad okupan mračnom romantikom, a svaki Tadićev rad uvodi nas u neki novi svijet, u neku pomalo filmsku priču s mnoštvom zanimljivih motiva čija značenja uvijek iznova možemo otkrivati.