Razlistani Bakić

Kipar Vojin Bakić prazninom uhvaćenom između ploha tanke metalne ploče, zakrivljene tako da se čini poput mekog organskog tkiva, stvara svoje vrhunsko djelo - "Razlistanu formu".

Što je suprotno punom volumenu? Praznina. Kipar Vojin Bakić upravo prazninom uhvaćenom između ploha tanke metalne ploče, zakrivljene tako da se čini poput mekog organskog tkiva, stvara svoje vrhunsko djelo - "Razlistanu formu".

Naziv tog rada precizan je opis vidljivog stanja kiparskog djela: Razlistana forma. Jednako tako precizno je i autorovo tumačenje njegova nastanka: to je „negativna forma, jednakovrijednost punoga i šupljeg oblika, praznoga i punog prostora“.

Oblikovni je proces, zapravo, tekao od ženskih torza koja su se redukcijom i apstrahiranjem približila „apsolutnoj formi“.

Pogledajte priču o Razlistanoj formi Vojina Bakića emitiranu u ciklusu Jedno djelo, koji možete pratiti ponedjeljkom na HRT3, te na usluzi HRTi.

Vojin Bakić: Razlistana forma, 1958.
bronca, 60 x 42 x 40 cm
zbirka Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb
tekst: Ješa Denegri Što može biti toliko suprotno punom volumenu, kao da se pita Vojin Bakić i u vlastitoj kiparskoj praksi odgovara: praznina između krajnjih granica tanke metalne ploče zakrivljene tako da se čini poput nekoga mekog organskog tkiva.

Naziv ovog rada precizan je opis vidljivog stanja kiparskog djela: Razlistana forma. Jednako tako precizno je i autorovo tumačenje njegova nastanka: to je „negativna forma, jednakovrijednost punoga i šupljeg oblika, praznoga i punog prostora“.

Oblikovni je proces, zapravo, tekao od ženskih torza koja su se redukcijom i apstrahiranjem približila „apsolutnoj formi“.

Vojin Bakić diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1939. Do 1958., godine u kojoj će izvesti Razlistane forme, proteći će gotovo dva desetljeća intenzivne aktivnosti i ubrzanih promjena njegova skulptorskog jezika.

Od Portreta Ivana Gorana Kovačića i Poziva na ustanak – Spomenika strijeljanima u Bjelovaru, nastalih u vrijeme dominacije i u stilskom konceptu socijalističkog realizma, preko redukcija još uvijek prepoznatljivog motiva Bika, do oblika nadomak apstrakcije što ipak odaju svoje podrijetlo u temama Torza i Portreta.

U ranom poratnom razdoblju Bakić je mladi umjetnik s učestalom društvenom potporom: među ostalim, 1950. jedan je od sudionika u selekciji Jugoslavije na Bijenalu u Veneciji. Ali ni takav status neće ga sačuvati od toga da mu prijedlog Spomenika Marxu i Engelsu iz 1953., upravo zbog u to vrijeme smjelih likovnih rješenja, bude odbijen i time zauvijek - neostvaren.

No nepokoleban ovim odbijanjem, Bakić će prionuti radu na skulpturama galerijskih formata u kojima će ostvariti kvalitetnu jezgru svojeg opusa u pedesetim godinama.

Savršeno obrađeni, sažeti, puni volumeni u kamenu, vanjskim izgledom na tragu Brancusija i Arpa, donose mu prepoznatljivo mjesto na domaćoj, ali i na međunarodnoj umjetničkoj sceni.

Bakićevu prvu samostalnu izložbu u Zagrebu, 1958., u organizaciji Gradske galerije suvremene umjetnosti, kritika je ocijenila najvažnijom kiparskom poslijeratnom izlož¬bom.

Sljedeće godine izlaže na 2. Documenti u Kasselu te s članovima grupe EXAT 51, Piceljem i Srnecom, u pariškoj galeriji „Denise Rene“, tada vodećoj galeriji geometrijske apstrakcije. Predgovor za izložbu pišu umjetnik Viktor Vasarely i teoretičar Michele Seuphor, koji je Bakića uvrstio u pregled svjetske apstraktne skulpture.

No, Bakić postaje zasićen ovladanom metodom stvaranja forme koja u sebi krije opasnost od dotjerane površine. Nastavlja tražiti plastička rješenja gotovo suprotna onima već dostignutim. Što su oblici bili jednostavniji, to su ga više intrigirali negativi koji ostaju kao otpaci nakon lijevanja skulptura.

U Razlistanoj formi Vojin Bakić radikalno dokida zatvorenost volumena i pomiče težište iz središta mase. Tijelo skulpture postupno svodi na razgibanu i savijenu plohu koja se širi prema okolnom prostoru. Upravo taj okolni prostor aktivira - izvlačenjem, širenjem, prelamanjem i savijanjem krajnje stanjenog plašta tijela skulpture.

Od prvih Razlistanih formi iz '58., zatvorena i stabilna masa neće se više javljati u Bakićevu djelu. Središte umjetničkog zanimanja bit će usmjereno razvijanju i slobodnom profiliranju forme koja će tek u zajedništvu s okolnim prostorom ostvarivati mogućnost cjelovite plastičke egzistencije.