Retrospektivna izložba Josipa Vanište u Dubrovniku

Retrospektivna izložba jednog od najvećih hrvatskih umjetnika, Josipa Vanište, otvorena je u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, i to u povodu 80. obljetnice njezina osnutka. Izložba donosi presjek njegova cjeloživotnog stvaralaštva.

Prvi je put da se likovno stvaralaštvo Josipa Vanište uopće predstavlja u Dubrovniku i to s 180 djela iz svih njegovih slikarskih faza. 

- Josip Vaništa nas je zadužio na više razina, i kao slikar, i kao crtač, i kao pisac esejist, kroničar svoga vremena, ali i kao izniman intelektualac među umjetnicima, rekla je Ivona Šimunović, kustosica izložbe.

- Tata je bio kao umjetnik vrlo kontradiktoran, radio je i figurativno radio je i avangardu, igrao se raznim stilovima, moja je majka bila uvijek šaljiva i iznervirana, rekla je Gorgona, šta to radite, vi dečki, šta to radite, pa tko će to ikad gledat. Linija, pa šta radiš s tom linijom, rekla je Ana Vaništa, kći Josipa Vanište.

Presudan je bio njegov doprinos osnivanju grupe Gorgona 60-ih godina. Gorgona se zauzimala za alternativne oblike umjetničkog djelovanja najavljujući konceptualizam i promičući avangardu. Njegovo djelo Beskonačni štap postavljeno je nedavno u jednom od najvažnijih svjetskih muzeja MoMA-i u New Yorku, i to u sklopu izložbe posvećene upravo zagrebačkoj kulturnoj sceni 60-ih godina.

- Recimo da je Vaništa u MoMA-i sljedeće tri godine, a u Dubrovniku postoji više radova koji zaslužuju New York nego u New Yorku, rekao je Luka Filipović, upravitelj Zaklade Josip Vaništa.

Djela na izložbi stižu iz brojnih galerija i muzeja te privatnih zbirki, a najveći dio iz Zaklade "Josip Vaništa". Njegova djela - osobito njegove linije - dosežu velike vrijednosti.

- Vaništa je zapravo najskuplji procjenjeni hrvatski umjetnik ako bi gledali po svjetskim aukcijskim kućama, ali kažem jako je to nezgodno uopće komentirati, to je još nešto što sa zadovoljstvom pozdravljamo, a zapravo neka svatko prosudi sam, reako je Filipović.

Za svoj umjetnički program Vaništa je znao reći: Pejzaž, ravnica pa ravnina, napokon crta vodoravna linija. Izostavljanje je bilo važnije od onog što se unosilo u crtež. Odvelo me u jednostavnost, redukciju, prazninu. A zatim i šutnju.