Mladi žele ostati u Ćićariji

Zanimljiva priča iz istarske Ćićarije. Područje je to s mladim ljudima koji ga odbijaju napustiti, jer su zadovoljstvo pronašli u suživotu s tradicionalnim zanimanjima pa je tako naša ekipa pronašla i posljednjeg tesara.

Zima je na odlasku. Uskrs pred vratima. Posljednji ćićki tesar zasukao je rukave.

- To se dela za bakalar bate, batovi. Se delaju od klena. Mora bit suho drvo, objašnjava Edo Šverko.

Stanovnici su uglavnom starije životne dobi, ali ima i mlađih. Emanuel Buždon ostao je na rodnom pragu.

- Ja sam odrastao tu. Meni je tu najljepše, probali smo ići u grad, ali smo se vratili nazada, kaže.

Ovdje je zasnovao obitelj.

Njegove su kćeri Chiara, Noemi i Lara među najmlađim Ćićkama.

U tamošnjoj područnoj školi petero učenika. Zajedno prvi, drugi i treći razred.

Učiteljica Željana Mrvoš u Lanišće putuje iz Buzeta.

Već godinama predaje u kombiniranom razrednom odjelu.

U kraju bogatom pašnjacima i šumama nekada se živjelo od proizvodnje ugljena i stočarstva. Samo je selo Slum imalo 1600 ovaca.

Danas je stado Branka Zlatića od 120 ovaca posljednje na području Ćićarije.

- To je zdravlje, to je delo. Barem se mičem od korone svih i svega. Ne neki način ako je to satisfakcija, a mislim da je, ističe.

Još nešto pruža satisfakciju - drvena harmonika trieština.

Od kad imam ovce sam naučio ovu harmoniku svirat, prije nisam znao, kaže.

Dok je stoke i glazbe, bit će i ljudi i života na Ćićariji.