11:44 / 18.06.2021.

Autor: Ispričao: Osmaš (15)

Online škola iz kuta jednog "osmaša": Bio sam potpuno sam

Online škola iz kuta jednog "osmaša"

Online škola iz kuta jednog "osmaša"

Foto: Ilustracija / Shutterstock

Krenuo je virus, zloglasna korona. Prvo sam čuo mamu kako priča o tome, zatim se i na vijestima počelo, a onda i u školi. Prelazimo na online nastavu, rečeno nam je- ne bi bilo dobro da se zarazimo novim virusom o kojemu baš nitko ne zna sve, a ljudi umiru. Bio je to ožujak prošle godine.

Ispočetka je bilo zabavno. Nešto kao produljeni praznici. Veselio sam se satima za kompjutorom, igricama dok nitko ne gleda. Veselio sam se duljem spavanju, veselio sam se što neću vidjeti neke ljude u školi, veselilo me da ne moram sjediti satima na neudobnom stolcu. A onda je prošao prvi tjedan. Od online nastave većinom su tu bile poruke što trebamo napraviti i koje stranice ispuniti, i uopće nije bilo zabavno. Postalo je naporno. Već za nekoliko dana postalo je jako naporno.


A onda je došao potres. To jutro neću nikad zaboraviti. A nakon potresa, ne znajući što se dogodilo sa zgradom bježali smo na selo. Mama je znala da će biti Lockdown, da će zatvoriti Zagreb, da će se još tresti i nije riskirala. Odvela nas je na selo izašavši u zadnjim satima prije općeg lockdowna. I tako smo došli na selo. Bez Interneta. Postalo je još napornije. Ja i brat u maloj sobi pokušavamo riješiti zadaću, slušati nastavu.


Asli, u redu, sve će to brzo proći, mislio sam. I potresi i epidemija.


O kako sam se prevario. Početkom sljedeće školske godine išao sam svojem pedijatru koji je rekao da nije pametno da se vraćam u školu. Virus još divlja, rekao je, ja imam astmu, virus ubija i može se dogodili da imam teži oblik. Virusi su svuda oko nas, rekao je. Gledao sam oko sebe. Nisam vidio virus, ali sam shvatio o čemu govori. Nije pametno da ideš u školu, rekao mi je. Pogotovo jer mi škole više i nema, mislio sam. Školska je liječnica bila istog mišljenja, nije pametno s mojom dijagnozom ići u razred.


Bio sam tužan. Bio sam razočaran. Bio sam nesretan. Želio sam ići u razred, minus neki ljudi iz razreda koje ne podnosim. Želio sam izići van, proširiti kretanje izvan badmintona u dvorištu, radnog stola u dnevnoj sobi, fotelje ispred televizora i vrta iza zgrade. Povremeno odlazaka na selo. Želio sam se vratiti u normalno, a ne živjeti u novom normalnom.


Počela je škola. Rujan. Svima, ali ne i meni- ja nisam imao nastavu. Ja sam čekao da se odrasli dogovore kako će mi organizirati nastavu. Tu i tamo imao bih pokoji sat i to je bilo to. Sjedio sam satima za kompjutorom. I nije se događalo ništa. Gledao sam filmove na You Tubeu, razgovarao s prijateljima na Discordu, serije na Netflixu. Pokušavao sam razumjeti gradivo koje mi je bježalo, pogotovo ono koje mi netko treba objasniti. Pola toga iz kemije ili matematike nisam razumio, a tako sam silno želio. Još je gore postalo kad su opremili učionice s kamerama- mutno bih vidio ploču, a riječi nastavnika jedva razaznavao. Sjedio bih besposleno za kompjutorom čekajući da prođe tih 45 minuta i gubio volju za svime. Ujutro bi imao sat s nekim od nastavnika koji su si dali dodatnog truda pa radili satove samo za nas koji smo osuđeni na kućni pritvor, a poslijepodne sjedio i gledao u mutnu sliku razreda. Najgore bi bilo kad bi kamera ostala uključena i za vrijeme odmora, vidio bih svoje frendove kako se kreću i smiju, a ja sam ovdje posve sam. Počeo sam ozbiljno gubiti bilo kakvu volju za bilo čime, jedva sam se prisiljavao da riješim zadaće, u tri klika bio bih udaljen od igrice ili nekog sadržaja na YT koji me zanima, i ne bih se morao mučiti s rješavanjem gradiva kojega mi nitko nije objasnio.


Kao odgovor na to dobio sam instrukcije iz kemije i matematike. Pa sam imao još malo višenja na kompjutoru. Nije bilo dosta sjedenja i piljenja u monitor, svaki utorak i četvrtak imao bih matematiku, a kemiju kad bi baka došla. Zaista mi je bilo svega dosta. Kad bih pokušavao nešto pročitati, trebalo mi je više vremena, ja sam disleksičan. Mama mi je objašnjavala hrvatski, biologiju, povijest, zemljopis, engleski sam uspijevao sam, njemački mi je pomagao brat, matematiku sam imao instrukcije, fizika me zanimala i ranije pa sam ju uspijevao raditi.. činilo se da je cijeli svijet oko mene postao škola, a nastavnici su Bilio svi oko mene. Logično, bilo mi je svega dosta. Počeo sam se svađati, počeo sam plakati, počeo sam tugovati. Shvatio sam da prokleti virus ne kani otići i to me dotuklo. Nikad u životu nisam se osjećao toliko sam bez obzira na to što sam s nekoliko prijatelja povremeno otišao van u šetnju. U tijeku ove pandemije preminuo je i moj pedijatar, loše su vijesti dolazile sa svih strana, lupio nas je još jedan potres i zgrada je pretrpjela još štete. Ponovno smo bježali. I vratili se. I ponovno sam gledao mutne slike iz razreda, naprežući se da čujem što se govori u razredu, pokušavajući shvatiti što bih trebao naučiti. Sam.


Sad sam na kraju ove školske godine. Nadam se, iskreno se nadam, da mi sljedeća neće ovako izgledati. Da ću se cijepiti i da ću moći izići. Pa makar i sjediti na tim tvrdim i neudobnim školskim stolcima. Zahvalan sam svima koji su si dali truda i pomogli mi da svladam gradivo. Neke od nastavnika pamtit ću po dobrome. A neke koji su me tretirali kao da sam ja redovno u školi kao svako drugi i uopće ne spajali ili objašnjavali dodatno želim samo ostaviti iza sebe baš kao i cijelu ovu proteklu godinu.


Ispričao: Osmaš(15)

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!