Roditeljska ljubav nema granica, kao ni Petrina upornost

Obično ljudi koji slabije vide stave prst u čašu kako bi znali koliko su natočili, no ona je htjela naučiti natočiti vodu kao i svi drugi. Roditelji su učinili sve da joj pomognu - obojali sve kutove zidova u crno kako bi joj približili prostor, bojali su oči i usne crnom bojom kako bi naučila prepoznati mimiku lica.

Petra Tašić (14) nema stanice za dnevni vid, ne vidi boje i nema osjećaj za prostor, a ostatak vida joj je na svega deset posto. 

U ranom djetinjstvu dijagnosticirana joj je akromatopsija - oštećenje očnog živca. Unatoč još nekim problemima povezanima s mišićnom slabošću, ova hrabra djevojčica danas radi sve što i njezini vršnjaci.

Rezultat je to svakodnevnih terapija u djetinjstvu, koje su znale trajati i po šest sati dnevno.

- Sreća je da smo krenuli s terapijom vrlo rano, kaže Ana Marija Tašić, Petrina mama, koja je doživjela veliki šok kada su joj na prvom pregledu rekli da je Petra slijepa.

- Inače koristim troje naočale, koje mijenjam ovisno o tome kakvo je vani svjetlo, priča Petra, koja je zahvaljujući svojoj upornosti savladala mnoge prepreke koje ova bolest nosi.

- Obično ljudi koji slabije vide stave prst u čašu kako bi znali koliko su natočili. Meni je to bilo glupo, htjela sam naučiti natočiti vodu kao i svi drugi, objašnjava Petra, koja je uz pomoć mame naučila točiti vodu na težinu čaše.

- Cijela kuhinja je bila mokra – ali naučila sam!, sa smiješkom dodaje Petra.

Obitelj se maksimalno potrudila prilagoditi njezinim potrebama – tako su obojili sve kutove zidova u crno kako bi joj približili prostor, a sve stvari bile su uvijek na istom mjestu.

Bojili su oči i usne crnom bojom kako bi naučila prepoznati mimiku lica, a na plohe lijepili pšenicu, grah, kukuruz i rižu kako bi ih mogla opipati.

Snalaženje u prostoru i rezultati koje je postigla odraz su Petrine borbenosti – ne prihvaća da ju hendikep zaustavlja u životu i bolest ne vidi kao prepreku.

Kaže kako su se i njezini prijatelji već naviknuli i ne predstavlja im problem pomoći joj u snalaženju i u svakodnevnim aktivnostima.

- Petra od prvog do četvrtog razreda nije imala pomoćnicu, pa se nas 17 svaki dan mijenjalo i sjedilo s njom kako bismo joj pomogli, priča Zvonko, Petrin prijatelj još od malih nogu.

Petra pohađa redovitu školu, a učenje i čitanje joj olakšava elektroničko povećalo. Najdraži predmet joj je likovni, a s obzirom na njezinu bolest, radovi koji proizlaze iz njezinih poteza kistom su čudesni. “Pošto ne vidim boje, kažu mi koja je boja i stave ju na paletu.“, priča Petra i dodaje da se svi čude kako uspijeva tako crtati i slikati. „Iskreno, ne znam ni ja kako“, kaže kroz smijeh.

„Petra je borac i ne odustaje. Ona kad nešto krene i ako ne ide – neće odustati“, zaključuje Ana Marija.