Julijina želja nakon 73 godine braka: Nek' Mile poživi 110!

73 godine ljubavi bračnog para Knežević. Ona u 95. on u 101. godini života. Rado se sjećaju svojeg prvog susreta. Kao i vjenčanja nakon kojeg su jeli grah. Za poklon su dobili kantu za vodu, a nakon druženja s kumovima, kaže Julija, otišli su voditi ljubav.

 - Ovo je naša slika prva s našeg vjenčanja. Mi smo imali samo kumove. Nikog nije bilo s nama. Kad se završio obred, mi smo otišli sami u dom armije. U Skoplju smo se vjenčali. A onda na kavu i malo kolača da se počastimo. Onda smo išli kući, a na ručak nas je, to je žalosno, pozvala supruga od kuma na grah. Mi smo imali samo grah i ništa više. A imali smo već nekakav stan, dobio moj suprug i onda smo to poručali i otišli kući da se malo odmaramo i zna se već da vodimo ljubav. Što ćemo drugo, ističe Julija Knežević?

- Kad smo se vjenčali? 1952. Da, 1952. smo se vjenčali i od tada je već, evo sad će biti, u šestom mjesecu 28. smo se vjenčali. Teško smo živjeli, sami smo bili, ni od koga nismo ništa dobili. Od kuma jednog kantu za vodu, a od drugog ništa i svi smo tako živjeli nekako skromno. Oni su već bili oženjeni i imali djecu. Eto, nas je zaobišla ta sreća, pa nismo dobili djece, dodaje.

Rado se sjećaju svojeg prvog susreta.

- Kao mala, od 15 godina je otišla od kuće, jer isto siroče ostala bez roditelja, pa je težak život bio. Živjela je u Beogradu i slučajno ja sam kod mog jednog prijatelja s kojim sam radio i stanovao zajedno nju vidio, jer ona je bila prijateljica supruge mog prijatelja. A zajedno su i radile njih dvije tamo u nekom vojnom poduzeću. Koliko godina je Vama tada bilo, a koliko gospođi? Tad sam ja imao 26, a ona je imala 6 manje. Ja sam tada otišao godinu dana u jednu vojnu školu. Malo smo se i dopisivali, pa malo smo i prekinuli jer meni su zadaci i ispiti sprečavali baš taj luksuz dogovora. Međutim, čim sam školu završio, navratio sam kod nje u stan i kod tog njezinog rođaka kod kojeg je ona živjela i stanovala, ja sam ju zaprosio. Kako ona kaže ja sam i kleknuo i molio, a on je rekao ako želiš omču oko vrata, evo ti je, prisjeća se Mile Knežević.

- A on kad je mene vidio, on je odmah u sebi rekao to je ta. Pa bio je zgodan, bio je profinjen, nježan, kod curica. Lijepu kosu rudlavu je imao, ali poslije mu se uništila kosa sa šapkom i kapom i to stalno imao na glavi. Onda počela opadati. Nije više kao i moja sada u starosti. On je bio točan, sve na vrijeme. Išao je na posao. Ja sam doma bila, kuhala. I slagali smo se lijepo. Bilo nam je lijepo. Išli smo i na izlete, ali tada nije bilo kola. Išli smo s vlakom, s ćirom nekim i tako. Hodali smo malo po Makedoniji i to da vidimo. Je li bio romantičan? Je, je šaljiv. Zapjeva, pa pleše po kući. Bio je veseljak uvijek, pa i sad je. I sad ima pjesmicu Veseljak, kaže Julija. 

- Moja obitelj je jako stradala. I njena obitelj također je stradala. Ona je ostala potpuno sama bez ikoga. I ja isto potpuno sam. Ja sam tada u to vrijeme malo u zabludi živio. Oženit ćemo se, jednaki ćemo biti s istim uvjetima života, istim karakternim osobinama i tako dalje i tako dalje. Dakle, osnovno je bilo samilost, sama je, nigdje nikog nema. To gdje je bila, bila je kao sluškinja praktično, mada je radila, ali morala plaćati i tako dalje i tako dalje. Vukla me je njena samoća, ističe Mile. 

Slična životna sudbina i mnogo razumijevanja i danas ih povezuju.

- Sve rješavamo praktično, dogovorom u zajednici. Ne smijemo se srditi, ljutiti i tako dalje. Možemo konfrontirati, ali možemo i naći uvijek zajednički jezik i dogovore i tako dalje. I mi smo do sada uvijek to upravo i rješavali. Tko prvi popusti kad se posvađate? Sada ja, tvrdi Mile.

- A ma popustim i ja. Pa mora se, živimo zajedno, ne može se duriti jedan na drugog, kakav je to život. Ja odmah, hajde nemoj se ljutiti, daj budi dobar. Bit će sve u redu, rekla je.

Ako mogu da dodam, ja u životu ne pamtim za 73 godine da sam njoj grdu riječ neku rekao. Posebno rekao neku psovku, familijarnu i tako dalje. A najmanje je da bi digao ruku na nju, rekao je.

- Ne. Bože sačuvaj, nikada, kaže Julijana. Jer to je, dodaje Mile, za mene bilo primitivno i nešto posebno da to je neizvedivo u braku gdje moramo zajednički živjeti i odlučivati.

Jedino o čemu nisu postigli dogovor bilo je pitanje cijepljenja tijekom pandemije COVID-a.

Pa pošto sam s njom natezao se hoće neće, ona nije htjela ići nikako. A ja sam bio pristalica da se to napravi tako da je. Pa sam ja našao za shodno jednu pjesmu da potakne malo da se i ona tu aktivira. I ta pjesma nosi ime Optimista. Ženo moja draga, luksuza se mani, dolaze nam sada kažu sada teški dani. Raskošima na put sada treba stati, preživjeti krizu treba dobro znati. Skroman život kažu više nije mana, imamo ga sada skoro svakog dana. Pandemija ova sada svuda vreba, pa nam za nju više odricanja treba. Ženo draga, treba dobro znati, pandemiji ovoj kako na put stati, čita Mile svoju pjesmu.

Brak je preživio pandemiju, a gospodin Mile nastavio njegovati pjesnički izričaj pa je stihovima opisao svoju dugovječnost. 

Žive na Zagrebačkoj Trešnjevci, zahvalni na dobrim susjedima kojima uvijek žele pomoći. Za sada još sve mogu sami. 

- Ja sam to prije mogla, možda prije osam godina, sve sama. Sve. Sada više ne mogu. Sada ne mogu. Povremeno čistimo malo, on usiše, ja prašinu i tako, snalazimo se, kaže Julija. 

Prebirući po uspomenama, uživaju i danas jedno u drugome, zahvalni na darovanom im vremenu. 

- Poživio mi 110 godina, zaželjela mu je.