Abigail, Alexandere i Zachary, Filipinci sa zagrebačkom adresom

Emisija HTV-a "Kod nas doma" objavila je filipinsko-hrvatsku priču. Oni su Abigail i Alexandere Chas-Lumanta, a prije osam godina napustili su svoje rodne Filipine i trbuhom za kruhom krenuli u svijet. Put ih je doveo u Zagreb, a sada ih je posjetila novinarka HRT-a Nensi Profaca. 

Dobrodošli kod nas doma!, dočekala je Abigail Chas-Lumanta ekipu HRT-a zaželjevši ima dobrodošlicu na filipinskom.

Abigail i Alexandere stigli su u Hrvatsku u listopadu 2021. Dovela ih je jedna agencija za zapošljavanje stranih radnika. Prije nego su stigli ovdje, radili su u Kataru. O Hrvatskoj nisu puno znali. Prvi put su čuli za nas 2018 godine.

- Svjetsko nogometno prventstvo u Rusiji, Francuska-Hrvatska. Navijao sam za Hrvatsku. Samo je Bog tada mogao znati da ću danas živjeti ovdje, naveo je Alexandere Chas-Lumanta.

Posao ih je čekao. Oboje su zaposleni u poznatoj zagrebačkoj slastičarnici gdje rade kao konobari. Gosti ih, kaže Alexandere, baš vole.

- Najprije im je bilo neobično to što njih, lokalce, poslužujemo mi Azijati. Korak po korak i naviknuli su se, pogotovo zato što sad već znamo osnove hrvatskog jezika, rekao je Alexandere.

Naš jezik uči polako, kroz praksu. Kada mu je prvi put iz blagajne na poslu izišao račun, zazujao je.

- Cijeli račun bio je na hrvatskom. Velika kava s toplim mlijekom, espresso. I onda smo svaki put kad bi radili kavu zapisali na papir kakvu to kavu radimo i spremili ga u pregaču. Kad bismo došli kući, prevodili smo jedno po jedno, vježbali svaki dan i naučili, objasnio je.

Abigail je trenutačno na porodiljnom dopustu. Zachary je baš prošli tjedan napunio godinu dana.

- Mali Hrvat, kaže Alexandere.

Rođen je u veljači 2023. u Zagrebu i za koji dan kreće u jaslice.

- Ja se uskoro vraćam na posao, moj suprug također radi, pa trebamo nekog tko će njega čuvati. Da smo na Filipinima, imali bi roditelje da nas podržavaju i savjetuju i ako smo jako umorni, oni bi mogli pričuvati našu bebu. Ali ovdje moramo sve sami. Da, teško je jer smo daleko od svojih obitelji, ali to je dio naših života, ta žrtva. Većina Filipinaca odlazi raditi u inozemstvo kako bi uzdržavala svoje obitelji koje žive na Filipinima. Nismo ih vidjeli gotovo 8 godina, istaknula je Abigail.

Filipinci su jako tradicionalan narod i obitelj im je svetinja. Abigailina majka cijelo je njezino djetinjstvo radila u inozemstvu, najviše u Saudijskoj Arabiji. U jednom trenutku dogodila se smjena generacija. Abigail i Alexandere su otišli u gastarbajterstvo, a majka se vratila kući na Filipine.

- Sad je u svojoj kući, brine se o svojim životinjama, kokošima, svinjama, održava farmu, polja riže i banana, objasnila je Abigail.

Alexovi imaju svoj biznis, trguju autodijelovima. Život na Filipinima je, kažu nam, financijski jako težak ako niste zaposleni kao inženjer ili liječnik. Plaće su jednostavno premale za pristojan život. Njih dvoje otišli su trbuhom za kruhom u svijet kako bi i sebi i svojim obiteljima osigurali taj pristojan život.

- Alexovim roditeljima on je prvi unuk. Jedva ga čekaju vidjeti. Stalno nas pitaju kad će ga moći zagrliti, rekla je Abigail.

Osim obitelji, najviše im nedostaje hrana. No s namirnicama koje pronađu ovdje mogu skuhati nešto svoje.

- Na primjer Adobo Baboy, Adobo Manok. To su pileća i svinjska jela sa soja sosom koja kuhamo u loncu. Najviše mi nedostaju morski plodovi jer ovdje je morska hrana jako skupa, istaknula je Abigail.

- Zahvalni smo i blagoslovljeni što smo ovdje. Ovo je naš drugi dom. Hrvati su dobri ljudi, a i klima je super. Bio nam je san uživo vidjeti snijeg, a sad smo, hvala Bogu, to već iskusili, rekao je Alexandere.

Srećom, loša iskustva nemaju. Još ih nitko, kažu, nije ružno pogledao.

- Svaki put kad dođemo na posao, mi sa sobom nosimo samo pozitivnu energiju. I smijemo se. Osmijeh ne košta ništa, a donosi puno!, rekao je Alexandere.

I to je nešto što bismo i mi domaći mogli od njih naučiti.