Danas - koncerti i festivali, nekad su se ondje borili za život

U pulskom amfiteatru nekada su se održavale gladijatorske borbe, kao i borbe s divljim zvijerima. Stale su 23.000 gledatelja, a najugledniji građani imali su svoje ime uklesano u sjedalo. Ondje su se nekada borili za život, danas se dolazimo zabaviti - na koncert ili pogledati film na festivalu. 

- Nalazi se među većima, među prvih 20 od svih pronađenih na području Rimskog carstva, među prvih 20 po veličini, odnosno, među prvih 6 ako govorimo o sačuvanosti, rekao je Tomislav Franić, kustos Arheološkog muzeja Istre.

Nekada su se ovdje održavale gladijatorske i viteške borbe, te borbe s divljim zvijerima. U početku su organizirane u svrhu proslava, religijskih svečanosti, posveta kod hramova i drugih javnih građevina. No, nisu ih organizirali samo carevi ili lokalni moćnici, to su mogli i privatni ljudi koji su željeli ući u politiku.

- Ako su imali dovoljno novaca da financiraju igre i tako steknu povjerenje odnosno, da skupe političke glasove, dodao je Franić.

Objasnio je da su prvi redovi gledališta bili rezervirani za uglednike.

- Oni su čak imali numerirana svoja sjedala, imali su uklesana svoja imena. Kada bi netko od njih prestao dolaziti, kada bi umro, preko njihovih imena su uklesavali nova ili je taj kameni blok na kojemu je bilo njihovo mjesto uklesano, samo zamijenjeno novim imenom, rekao je.

Gladijatorske škole 

U blizini svih amfiteatara morale su postojati gladijatorske škole, one su bile zatvorenog tipa. Gladijatori su najčešće bili robovi ili ratni zarobljenici, te kriminalci.

- Iako su među gladijatorima mogli biti i slobodni ljudi koji su zapali u neke dugove, pa su tako htjeli riješiti svoje egzistencijalne probleme ili su jednostavno bili željni slave i tako se prikazati javnosti. Puno gladijatora je tako, svojim borbama, ako su ih, naravno, preživjeli, zaslužili slobodu, dodao je Franić.

Tko je odlučivao o tome hoće li gladijator živjeti? 

Puno puta je o tome odlučivao njegov vlasnik. Franić je rekao da su gladijatori imali borbe nekoliko puta godišnje.

- Njihov život se svodio na vježbanje u gladijatorskim školama i oni su zapravo bili u vlasništvu vlasnika tih gladijatorskih škola, oni su bili, gospodari njihova života i smrti, s time da su oni u njih puno ulagali i nije ih se isplatilo relativno brzo pogubiti, objasnio je.

Također, dodao je Franić, postoje zapisi da kada je neki gladijator pogubljen, da je njegov vlasnik dobio odštetu za pretrpljenu štetu koju je doživio. 

Zašto su građani voljeli gladijatorske borbe? 

Franić je rekao da su građani voljeli gladijatorske borbe jer su bile besplatne, a najsiromašnijem sloju pučanstva dijelili su žito.

- Imamo izraz "panem et circenses", odnosno, kruha i igara. Tako se kupovao socijalni mir, da se zadovolji puk, da ga se zabavi, rekao je.

Borbe su, objasnio je, trajale skoro cijeli dan - bilo je prikaza lova s divljim i egzotičnim životinjama, borbi životinja međusobno, gladijatora sa životinjama, a bilo je i rekonstrukcije povijesnih bitaka i borbe s kolima.

- Oko podne je bila duža pauza za ručak. To vrijeme se iskoristilo za suđenja, kažnjavanja, smrtne kazne. Nakon toga su opet počinjale gladijatorske borbe prvo s drvenim oružjem, nakon toga su išle prave borbe s pravim oružjem koje su bile najavljivane pompozno, trubama, dodao je.

Gladijatorske borbe, nadovezao se, na početku nisu bile krvave ni toliko česte, nisu završavale smrtnim slučajevima toliko puno puta.

- One su s vremenom postajale sve krvavije, što je bilo odraz društva i stanja u državi, dodao je.

Što je bilo s amfiteatrima nakon što su gladijatorske borbe zabranjene? 

- Početkom V. stoljeća su gladijatorske borbe definitivno zabranjene i od tada zapravo svrha i funkcija ovakvih građevina prestaje. Amfiteatri počinju propadati, oni postaju izvor građevinskog materijala i na kraju se događa da se oni razruše. Mi imamo sreću što je ovaj vanjski plašt ostao sačuvan, zaključio je Franić.

Uklesan u padinu, amfiteatar u Puli danas je pozornica na otvorenom. Održavaju se koncerti i festivali, a nekada se ondje borilo za život.