Franjo Vinković iz Đakova, jedan od sedmorice kovača u Hrvatskoj

Franjo Vinković iz Đakova, jedan je od samo sedmorice majstora kovača u Hrvatskoj. Majstorski ispit položio je prije 15 godina i u njegovoj radionici doslovce vrijedi ona narodna - željezo se kuje dok je vruće. Kovački zanat zavolio je još u djetinjstvu, i od tada čekić ne ispušta iz ruku.  

Željezo, čekić, nakovanj i vatra - Franjin su svijet. I nema toga što njegova kovačka desnica ne može iskovati. Radi i po ovim paklenim vrućinama. U kovačkom ognjištu temperatura i do 2500 stupnjeva, a uz vatru sada 60-ak.   

- Ranije se dižeš, odradiš svoj posao. I onda još kasnije, malo navečer. Poslije malo odmora i da se nekako, govori Franjo

Tajne ovoga zanimljivog, ali fizički iznimno zahtjevnog zanata naučio je od sada već pokojnog ujaka, vrsnog đakovačkog kovača. Izrađuje ograde, ornamente, templarske i druge mačeve, poljoprivrednu mehanizaciju, različite alate i mnoge druge zanimljive predmete. 

- Uvijek je teško napraviti nešto ako ne znaš. Ali ako znaš, pa nije nešto napraviti preveliki problem. Potrebno je imati kvalitetan materijal, poznavati tehniku i sve to ide, naglašava.

Franjin kovački obrt jedini u Hrvatskoj ima status i tradicijskog i umjetničkog, pa on radi i na kulturno-povijesnim građevinama, spomenicima i crkvama.  

- Upravo sada radimo na jednoj bravi na glavnom pročelju đakovačke katedrale, gdje se izgubio ključ, a nema ključara, govori.

Majstor Franjo i supruga Vlatka imaju četiri sina. Otac se nada da će barem jedan njegovim stopama. Možda najmlađi. 

- Zato što mi je to kao životni san. Prije sam htio postati svećenik, ali sad hoću postati kovač, rekao je sin Grgur. 

- Radio sam već neke svoje stvari. Napravio sam nož, govori sin Roko. 

Dosad najzahtjevniji posao ovoga kovača, koji se pronašao u umjetničkoj kovačiji, izrada je 375 metara ograde Strossmayerova parka u srcu Đakova. Trajala je dvije godine, a preko ruku je prebacio 150 tona željeza. I to desetak puta.