Halubajski zvončari tjeraju zimu

Halubajski zvončari najbrojnija su zvončarska skupina i pod UNESCO-ovom zaštitom kao nematerijalno kulturno dobro. Stoljećima svojom zvonjavom tjeraju zimu, zle duhove i najavljuju proljeće, tradicionalno dva dana prije Pepelnice ili Čiste srijede.

Rani jutarnji sati u selu Kosi nedaleko od Viškova, nema mira kuda oni prođu tjerajući zimu. 

Od zastave i orkestra na početku povorke, komandanta koji pazi na red, do gotovo 300 članova Halubajskih zvončara. 

 - Ovo mi je prva godina da sam komandant, a u zvončarima sam 35 godina, kaže Jasmin Milić, komandant Halubajskih zvončara te dodaje da nikad ne dosadi, niti neće.

Bijele hlače, mornarska majica, vunene čarape, crne radničke cipele, ovčja koža vezana na leđima jutenim konopima, veliko zvono, zastrašujuća maska i bačuka. Odijelo je to koje se ne mijenja desetljećima. Kao ni ljubav prema tradiciji. 

- Želim održati obiteljsku tradiciju. Nono je bio u zvončarima, ističe halubajski zvončar Pavel Jurišić.

Na pitanje je li teško biti zvončar, odgovara: Pa poprilično.. Zvoniti po mjestima i tjerati zimu...

U svakom mjestu gdje prođu, zvončare dočekuju domaći s okrjepom.

Sara i Daniel vjerno prate svoga tatu... 

- Imao je mjesec dana kada ih je prvi put vidio. I tata, i nono, i pranono, svi su nam u zvončarima, kaže Sara Brnčić.

Vedran Brnčić je halubajski zvončar gotovo cijeli život i kaže da se nije umorio.

Još je jedno godišnje doba skoro završilo, a ako je suditi po današnjem sunčanom danu Halubajski zvončari barem su otjerali zimu!