Helenu je moždani udar smjestio u kolica: "Bojala sam se izaći među ljude"

02.02.2024.

17:58

Autor: Željkica Makanec/Kod nas doma/HRT

Moždani udar ne bira. Broj preživjelih je veći, ali time i broj invalida. Provjerili smo što se sve može postići fizioterapijom i koliko je važan vedar duh i upornost...

Helenu Tomas, profesoricu arheologije i starogrčkog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, moždani je udar prije četiri godine smjestio u invalidska kolica. Dogodio se iznenada, u vožnji automobila. Svaka je sekunda pri spašavanju bila dragocjena. Iz kome se probudila s oduzetom lijevom stranom tijela.


- Pogotovo mi je bilo teško shvatiti činjenicu da sam postala invalid. Sve se to dogodilo jako brzo, u jednom danu se život potpuno promijenio. I onda prihvaćanje te činjenice da sam od jedne veoma dinamične osobe postala invalid, to je bilo bolno, kaže Helena.


- Počeli su mi davati antidepresive da ne padnem u tešku depresiju jer su rekli da će mi, ako padnem u depresiju, oporavak biti teži. Svi su doktori rekli da je za dobar fizički oporavak važna i mentalna snaga i dobar psihički balans, dodaje. 


- Trebala mi je godina dana da shvatim da invalidska kolica nisu stigmatizirana i da me ljudi neće ružno gledati. Ja sam se bojala izaći među ljude, kaže.

"Bilo mi je jako teško pojaviti se pred studentima u kolicima"


Kako bi ojačala mišiće jaše, radi trbušnjake i redovito odlazi na Bobath terapiju.


- Nakon moždanog udara nemamo samo problem mišića i zglobova. Mozak prvo mora naučiti gdje se nalazi ta ruka, ta noga, koji mišići je aktiviraju, integrirati u jednu tjelesnu šemu, da je uopće svjestan da je ima na raspolaganju. A onda kasnije idemo s vježbama snage, izdržljivosti i slično, objašnjava fizioterapeut Hrvoje Matić.


- On je bio prvi koji je rekao - gle, jesi invalid, fizički, ali kognitivno, verbalno si super, možeš se vratiti na posao. Meni je bilo jako teško pojaviti se na poslu pred studentima u invalidskim kolicima, to mi je bilo traumatično. Međutim, shvatila sam da je to više moj mentalni poremećaj, hendikep, koji ja moram sama sa sobom savladati. Dobila sam invalidskog asistenta, osobnog asistenta, bez kojeg ne bih mogla ići na posao, jer je logistika i prijevoza i guranja po fakultetu jako komplicirana, kaže Helena.


- Profesorica je vrlo dinamična osoba, tako da hoće ići svugdje i pred mene stavlja određene prepreke, i to dosta, a to su uglavnom stepenice. Stepenice i kad nema parkirnih mjesta za invalide, tu se moram snalaziti, improvizirati. Određene prepreke mogu svladati, određene prepreke ne mogu svladati i onda tražimo alternativna rješenja, kaže osobni asistent Bojan Marangunić.

Helena Tomas s fizioterapeutom Hrvojem Matićem

Helena Tomas s fizioterapeutom Hrvojem Matićem

Foto: Kod nas doma / HRT

Nakon moždanog udara pacijentima je važna podrška okoline te osobni asistenti za kojima je potražnja velika. Važno je paziti i na čestu grešku u oporavku.


- Često, kad se ovako nešto dogodi, ljudi su nepokretni. Ako mi forsiramo, na primjer, hod i vertikalizaciju na silu, možemo ustvari napraviti puno više štete nego koristi, kaže Matić.


Heleni najviše nedostaju putovanja i terenski rad za koje je vežu mnoge uspomene. Ipak, i tu je našla način.


- Tražili smo naselje i našli smo ga. Te rupe koje mi iskopamo zovemo arheološkim sondama. Jedan dan su studenti bili jako uzbuđeni jer su našli kuće. I onda su me pozvali da mi pomognu ući u sondu da vidim zidove tih kuća. Mi smo ušli, ali u međuvremenu je počela kiša i nastalo je blato. Kad smo htjeli izaći, nisu me mogli izgurati van i zapela sam u blatu. I onda je bilo - što ćemo sad. Na svu sreću, u tom polju naišao je traktor. Dao mi je sajlu i povukao me van, kaže.

"Često sanjam da plešem"


Veseli je svaki napredak. I nakon moždanog udara se bavi znanstvenim radom. Sama je napisala još dvije knjige, i to samo jednom rukom - desnom jer lijevom ne može.


- Nisam nikad sama. Sad su mi se doselili roditelji, oni mi pomažu sa svime. Zabavljaju me nećaci, kaže Helena.


Helena i dalje ima bogat društveni život i izlazi s prijateljima. Sretna je što u Zagrebu i na poslu ima puno susretljivih ljudi. Planova ima još mnogo, ali i jedan poseban izazov.


- Jako sam voljela plesati, išla sam na razne tečajeve plesa, pogotovo me privukao tango, opremila sam se lijepim crvenim cipelama za tango i prigodnim haljinama, i sad je to stalo. Ali, mislim, samo privremeno. Često sanjam da plešem, evo, baš nedavno sam imala divan san da plešem s jednim kolegom s fakulteta i mislim da će se to vratiti, kaže Helena.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!