Janica Šterc - najzagrebačkija slikarica

Zagreb je njezin osnovni motiv u slikanju, a ona je najzagrebačkija slikarica. Umirovljena je pravnica, umjetnica i humanitarka.

Janica Šterc slikati je počela još kao djevojčica. Svaki dan je u prašini sa štapom stvarala nove prizore, slikala je i igrajući se po dvorištu i na svakom materijalu koji je pronašla. Tako je s 15 godina došla u Zagreb. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a zatim i Pravni fakultet.

Janicu Šterk upoznajte u reportaži ekipe emisije Dobro jutro, Hrvatska:

- Mama je željela da idem na akademiju ili na povijest umjetnosti, a moja dva brata su bila iza mene i ako bih ja nastavila školovanje, onda se moj brat, sljedeći brat koji je bio iza mene četiri godine, vjerojatno ne bi mogao školovati jer moji roditelji nisu bili imućni. Ja sam rekla da ne mogu trošiti dalje njihova materijalna sredstva, pa sam se zaposlila. Pravo sam mogla studirati izvanredno i tako sam i u rekordnom roku i završila pravo, prisjeća se gospođa Janica.

Najviše voli stvarati koristeći ugljen i tuš, ali većinu radova riše u ulju. Zagreb je njezin najčešći motiv u slikanju zato za nju kažu da je najzagrebačkija slikarica.

- Ja sam svojih osam serijala poklonila. Vidite i ovu moju zadnju izložbu i koliko toga Zagreba ima, i ovdje u mojem ateljeu i po policama i po mapama tu iza mene. Tako da, to je moja preokupacija i volim ga. Volim ga, tu modernu arhitekturu crtam, ja rišem i Zagrepčanku i Arenu ali i te stare vedute. Slažem priče o Zagrebu, dodaje naša sugovornica.

- Ja vječno gledam gore u zrak: štukature po gradskim zgradama i to me očarava. Ja velim da sam ja purgerica pa mi vele da nisam, ja velim kak' nisam. Pa volim ja taj grad. Onda neki vele da mi priznaju to pravo, ali makar ga nemam napismeno. Ali u duši da, ističe Janica Šterc.

Rođena je na obali Save u Martinskoj Vesi, pa rijeka Sava ima posebno mjestu u njezinu srcu. Voda je vodi u djetinjstvo:

- To je tridesetak kilometara nizvodno od Zagreba i deset kilometara uzvodno od Siska. To je jako lijep kraj gdje su rođeni i Antun i Stjepan Radić. I tamo su išli u školu u Martinskoj Vesi. To je bila i moja škola. Inače, imam jedan svoj serijal - "Kraj izvora žive vode" se zove. Posvetila sam ga svojim roditeljima koji nisu živi, braći, i mojim Posavcima, kaže gospođa Janica.

Iza nje su čak 133 izložbe, a najnovija izložba hommage je Zagrebu, njegovoj arhitekturi i vedutama. Među radovima su su i 'kapitalci' kako voli reći - velika platna na kojima s guštom radi nekoliko mjeseci:

- Ovdje je cijela priča, hrvatska priča. Od Dubrovnika do Iloka svi gradovi sam ih poredala, sad sam ih u olovci napravila i počela pomalo raditi. Tako imam i priče o Zagrebu. Jako ih volim slikati - sve znamenitosti grada koje odredim, nastavlja naša sugovornica.

Na razne načine ova umirovljena pravnica i umjetnica humanitarnim radom u brojnim likovnim kolonijama i različitim projektima pomaže potrebitima. Tako je pomogla djeci u Glini nakon potresa, a trudi se organizirati sve veći broj likovnih radionica s osnovnoškolcima i djecom s teškoćama u razvoju:

- Tako sam svojevremeno godinama recimo u Institut za tumore znala doći. Tamo je Liga za borbu protiv raka i oni su isto umjetnine skupljali. Ja bih pokucala i pitala jesu li moje slike prodali, jer ako jesu donijela bih. I tako, gledajte, to je lijepo. Ja smatram da je ljepše dijeliti i dati nego nego tražiti, poručuje Janica Šterc.

Danas u svom ateljeu pomaže drugima da pronađu svoj likovni izričaj: 

- Vesele su to su radionice. Imam tu emociju koju mogu na ljude prenijeti. Ljudi ne vjeruju da će moći nešto naslikati, a ja im velim, kladit ćemo se, i ja ću dobiti okladu. Ja im velim da će moći jer imaju to u sebi. Samo ću ja to iščeprkati iz njih. Nije to moja moć nego njihova, ističe Janica Šterk.

Ova svestrana umjetnica unatrag nekoliko godina piše i pjesme:

- Znam inače reći da rišem kako pišem i dišem, i slikam kako živim i rišem i pišem i tako i pišem. To vam je tako. Volim sliku i onda kad sliku napravim ili prije već imam priču i onda idem sliku slikati ili naslikam sliku, pa onda o njoj nešto velim. Ali nije nužno da ja sad pišemo o Markovoj crkvi ili o nečemu, nego me to onda odnese u neki osjećaj, u neku emociju koju ja onda napišem na papiru, otkriva nam naša sugovornica.

Iskrena, osjećajna, vesela i optimistična - svaku večer se moli i zahvaljuje na svemu onome lijepom što joj se u danu dogodilo. Tako radosna liježe i radosna se ujutro budi. Janica Šterc nastavlja kistom risati naljepši naš grad Zagreb i njegove ljepote, a svojim stihovima podsjeća na ono najvažnije - ljudskost, empatiju.