Kako su pripadnici ATJ-a Lučko spasili migrante iz minskog polja

Ožujak 2021. Migranti usred minskog polja duboko u šumi kod Josipdola. Spašavanje se ne može izvesti zračnim putem, pripadnike ATJ-a Lučko čeka duga i rizična akcija dolaska do ugroženih kopnenim putem...

Tema je ovo prve epizode nove dokumentarne serije Policijske priče, podnaslova Priča iz stoljetne šume, koja je u utorak navečer emitirana na HRT-u.

Pripadnici ATJ-a Lučko ekskluzivno su nam govorili o teškim trenutcima s kojima su se suočili u toj akciji, ali i o osjećaju ispunjenosti koji su doživjeli vidjevši zahvalnost spašenih.

Težak govor i liječnica u suzama

4. ožujka pokraj željezničke pruge u blizini sela Modruša pronađeno je tijelo migranta, a ozljede upućuju na to da je stradao od eksplozivnog sredstva. U blizini se nalazi minsko polje, pa policija pretpostavlja da u šumi ima još ugroženih migranata. Helikopterska ekipa pronašla je ljude iz trećeg pokušaja. Predali su im upute da se zadrže u minskom polju i da se ne udaljavaju, te da će idućeg jutra krenuti akcija spašavanja.

Mate Bilobrk, zapovjednik ATJ-a Lučko, najprije mora saznati karakteristike terena na koji idu. Najviše informacija dobio je od bivšeg kolege koji dobro poznaje to područje.

- Kao prvo, rekao je: "O Bože, zašto?" Zato što je on sam sa svojom grupom za vrijeme Domovinskog rata u tom minskom polju stradao, prisjeća se.

U akciju su krenuli 5. ožujka. Okupili su se već oko 5 ujutro, a Bilobrk je tada održao govor koji je, priznaje, za njega bio dosta težak.

- Rekao sam im - dečki, tko nije spreman, slobodno neka ostane vani i nikad nitko nema pravo, iz nijednog tima, da prokaže onoga tko to ne želi i ne osjeća se spremnim, a ni ja kao zapovjednik neću ga vidjeti drugim očima nego onako kako sam ga vidio kad smo krenuli iz baze, kaže.

Kad je završio s tim govorom, pogledao je oko sebe i vidio liječnicu kako plače.

- Znali smo da moramo po cijenu, ako neću biti grub, i života izvršiti taj zadatak, kaže Bilobrk.

"Da nisu nađeni, vjerojatno neki od njih ne bi izdržali još 12 sati"

8.30 je sati. Pirotehničari ulaze prvi, ispred njih je 600 metara minski sumnjivog područja. Svaka minuta može biti važna, a pirotehničarima će trebati nekoliko sati da se probiju do cilja. Na tom je putu najveći izazov držanje koncentracije i jaka mentalna snaga. Svaki nepromišljeni potez može biti koban...

- Ako ću ja tu razmišljati "Sad mene čeka doma petero djece", neću to ni ići raditi. Onda nisam za ovaj posao, kaže Tihomir Bošnjak, pripadnik ATJ-a Lučko.

Oko 11 sati pirotehničari dolaze nadomak migrantima. Diže se helikopter, koji će poslužiti kao sredstvo komunikacije s njima. Izdaje im se zapovijed da ostaju na mjestu jer bi svako kretanje moglo aktivirati minu.

- Kad smo došli na taj platoić, na to neko proširenje puta, vidjeli smo jednu osobu koja je pokretna i tri osobe koje su sjedile na zemlji. A kasnije smo shvatili da je ispod improviziranog šatora još jedna izrazito teško unesrećena osoba, prisjeća se Bošnjak.

I pomoćnik zapovjednika ATJ-a Lučko Kruno Mihalinčić svjedoči o teškom stanju zatečenih ljudi - jednom je nedostajalo pola stopala, jedan je imao rupu u vratu...

- Da nisu nađeni, vjerojatno neki od njih ne bi izdržali još 12 sati. Vjerojatno bi bilo više smrtno stradalih, kaže.

Zahvala u očima

Bošnjaka je impresionirao trenutak kad mu jedan od migranata vratio polupunu bočicu vode od pola litre, nakon što je ostalim migrantima dao piti i nakon što je i sam malo popio.

- Drukčije ih doživiš u tom trenutku. Nakon toga dobiješ taj nekakav ljudski pristup svemu tome. Malo te vrati u stvarnost, dodaje Bošnjak.

Mihalinčić se prisjeća sličnih dojmova.

- Kad vidite ljude u takvom stanju - osoba u stanju šoka - oni u vas gledaju kao dijete od tri godine. On u vama vidi sve, vi ste njega došli spasiti... To vas onako ispuni. To je onaj osjećaj kad se baš osjećate dobro. Napravili ste dobro djelo, bez obzira na to radilo se o migrantu ili o osobi kojoj se nešto slično dogodilo u centru grada Zagreba ili ne znam gdje. Ne radi se tu neka razlika. I ono što se vidjelo u njihovim očima je zahvala, kaže Mihalinčić.

Dodaje da je to prava nagrada.

- Za mene je taj zadatak ono zašto sam želio biti policajac. Osjećate se ispunjeni, opravdate svoje postojanje i ono za što vas ova država plaća, dodaje.

Teška odluka

Dok je medicinska grupa zbrinjavala unesrećene, Bilobrk je pronašao krvavi trag i pratio ga stotinjak metara kroz šumu. Na jednom mjestu uočio je da se krvavi trag račva i zaključio da se u šumi nalazi još jedna grupa migranata koja se odvojila. Helikopter je napravio nekoliko krugova i nije našao nikoga, nakon čega se zbog nedostatka goriva morao vratiti u bazu. Bilobrk se našao pred teškom dvojbom.

- Da smo krenuli u daljnju potragu i pretragu, i da netko od ovih odlukom da krenemo dalje, da ga nema, ne bi mi bilo lako, kaže.

Samo Bilobrk zna da akcija vjerojatno nije izvršena do kraja. Za njega je pomisao da su možda mogli spasiti još života, a nisu - vrlo teška. Ipak, on je odgovoran za svoje ljude i njihove živote. A sjećanja su jaka, jer Bilobrk je izgubio nekoliko kolega pirotehničara.

- Jedan je invalid kojemu treba najvjerojatnije litra vode za sve tablete koje popije, u mirovini, od stradanja mine koja ga je pogodila u glavu, a svi ostali, nažalost, nisu živi. Prema tome, i Bogu dragom hvala da su se svi vratili, kaže, dodajući u suzama kako mu medalja kojom je odlikovan ne treba jer ima njih - za razliku od sjećanja na one kojih više nema.

Pripadnici ATJ-a Lučko vratili su se u bazu oko 16 sati. U idućim danima Bilobrk je još nekoliko puta podignuo helikopter u potrazi za nestalim migrantima. Nisu pronađeni. Svi migranti koji su izvučeni iz minskog polja su preživjeli.

Priču o spašavanju migranata iz stoljetne šume pogledajte na platformi HRTi, a nove epizode Policijskih priča gledajte utorkom u 20.44 na Prvom programu.