Kolekcionar starih pisama koji čuva zagrebačku prošlost živom

Nekada davno čekali smo pisma, iako nismo ni znali da će doći. Danas bezbrižno pratimo svoje pakete na poveznici i znamo točno kada će stići. Poštanski sandučić uglavnom smo zamijenili paketomatima, a razglednice su se uglavnom pretvorile u fotografije u obiteljskim grupama ili društvenim mrežama. Svjetski je dan pošte, a novinarka Helena Ćatić pronašla je mjesto gdje se čuvaju uspomene. 

Pisma i razglednice danas gotovo i da ne primamo, ali nekada su se pisala krasopisom i putovala poprilično dugo. A ono što je mnogima običan papir, Ivanu Brnčiću je blago u kojem je pronašao hobi.

- Kod mene je dosta rijetkih predmeta i dosta su kolekcionarski vrijedni. Nekome ne znači puno i ono što ja volim reći, nekome je smeće, a drugome je blago, naglasio je.

Mnogi od ovih predmeta nose djelić povijesti Zagreba - od pisama istaknutih javnih osoba do dokumenata povijesnih ličnosti.

- Tako je to krenulo sve kroz nekakva pisma, dopisnice. Na taj način je to meni bilo fora imati nešto od ljudi koji su tu živjeli, recimo dali za Zagreb prije sto i više godina, ispričao je.

- Kad naletim na nešto zanimljivo, recimo pokušavam vidjeti neku zanimljivu fotografiju na dopisnici ili razglednici ili eventualno da je pošiljatelj ili primatelj netko zanimljiv. I onda tek krenem istraživati zapravo tko su osobe koje su primile ili poslale, opisao je svoj pristup staroj pošti.

- S obzirom na to da imam jako puno dopisnica, pisama, dokumenata, to prelazi čak i preko par tisuća komada, kazao je.

Pismo staro 100 godina koje još sadrži kiticu cvijeća

Među sačuvanim svjedočanstava prošlosti, ističe se jedna osobna priča. Riječ je o pismu koje je Ada Ćepulić uputila svom budućem mužu Andreju, sinu hrvatskog znanstvenika Andrije Mohorovičića.

- Zanimljivo je po tome što je pismo staro više od sto godina, a u tom pismu je buket cvijeća. I do danas je ta kitica cvijeća još uvijek čitava, istaknuo je.

Kada smo ga pitali za kolekciju poštanskih markica, nije im bilo kraja. Neke su još iz Austro-Ugarske, neke je naslijedio, a sve ovo što u kolekciji ima - ne čuva samo za sebe.

- Ja to sad sve sebi digitaliziram i preko društvenih mreža pokušavam ljudima približiti neki predmet ili neku zanimljivost. Tako da ljudi vide da još uvijek nešto živi iz ondašnjeg vremena, rekao je.

Iako se o svakom tom papiriću pažljivo brine, ni sam se ne sjeća kada je zadnji put poslao pismo.

- Čak sam i razmišljao da sada čisto iz fore ubacim neko pismo u poštu i pošaljem. Ja se nadam da će marke i pisma i dalje ostati na neki način živima, kazao je.

A to je sigurno jer, ako zatreba, za ove dragocjene komadiće prošlosti, Ivan će namijeniti i posljednji kutak vlastitog doma.