Lončar Dušek: Raditi za plaću više nije dovoljno, za mirovinu se treba pripremiti

Radost, uzbuđenje, strah, neizvjesnost... Sve to, pa još puno više zbrke u glavi izaziva odlazak u mirovinu. Svjedoče nam to često oni koji napuštaju svijet rada i suočavaju se s novim razdobljem u životu. Možemo li se i kako pripremiti na to novo životno poglavlje? Tome nas, naravno, mogu najbolje poučiti oni koji su to već iskusili. Jedna od njih je i umirovljena liječnica Mira Lončar Dušek, koja je o projektu mirovina - napisala knjigu.

"Umirovljenici trebaju zadržati dostojanstvo"

"Idem u penziju - i što sad?" naslov je knjige liječnice Mire Lončar Dušek čiji su reci nastajali tijekom njezinih umirovljeničkih dana. Sve je počelo njezina posljednjeg radnog dana u Domu zdravlja Črnomerec. Bila je itekako svjesna da će za pacijente o kojima je vodila brigu 40 godina, uključujući njihovu djecu - dolaskom novog liječnika sve krenuti ispočetka.

- Ono što je meni zapravo bilo emocionalno teško, a to je ono što ću ja bez njih. Lakše će oni bez mene nego ja bez njih. Tako da mi je taj zadnji dan prošao u nekakvoj sjeti. Više rastanka s pacijentima s kojima sam tako dugi niz godina surađivala. Mnogi od njih su mi postali ne samo pacijenti nego i dobri znanci, neki čak i prijatelji, rekla je Lončar Dušek.

Znala je da je i za nju to novi dan. I da je počeo novi projekt - zvan mirovina.

- Moj zadnji radni dan je bio 23. i bio je petak. Vraćala sam se navečer s autom s posla i sljedeći dan je bila subota. Bio je prvi dan proljeća i u životu kada se dešavaju tako nekakve preglavne stvari, onda nije loše da se malo umiješa proljeće, malo sunca, jer sve ono što izgleda loše, turobno, nekako to bude neki bolji osjećaj, ističe.

Prvi je put kao umirovljenica trebala u grad po novine. Htjela je otići u trenirci.

- Moj suprug me pogledao i rekao čekaj, čekaj, ti se nećeš obući. Ako si u penziji, ne znači da trebaš van izlaziti u trenirci. Ja sam shvatila, zapravo ima pravo, bez jedne riječi, ja sam se okrenula, presvukla sam se, malo sam protestirala, rekla sam, pa dobro, idemo samo do kolodvora, idem samo kupiti novine, ti ćeš četiri žmigavca čekati, a ja ću kupiti novine, vratim se u auto i mi smo natrag doma. On kaže pa i to je izlazak u grad. Tako da mi je nekakva prva lekcija prvog dana penzije bila da ako si u penziji ne trebaš se zapustiti, prisjeća se Lončar Dušek suprugova savjeta.

Uz medicinu koja je bila njezin poziv, gajila je ljubav prema pisanju, volontiranju, kreativnim radionicama. Među prvim aktivnostima bilo je ilustriranje dječje priče. O svemu je vodila bilješke i na poticaj sina počela pisati knjigu...

- Svi mi nosimo u sebi jedan dio kreativnosti, samo nismo ni svjesni toga dok nekako nemamo onaj poticaj i da to krene pa da se počnemo s nečim baviti. I tako je počela knjiga i onda se je to širilo i na kraju sam tu obuhvatila ne samo radionice, nego općenito nekakva razmišljanja, kaže.

Knjiga ima 12 poglavlja. Jedno govori o novcu.

- Vi čim čujete za penzionera, odmah nekako ide kakve su im penzije, pa ti nekakvi socijalni suporti, dodaci na penzije, nekakvi sitni novci se tu vrte. Mislim, nešto, ja moram priznati da je to meni uvijek pomalo uvredljivo da ovakvim ponašanjem prema penzionerima i tim trajnim naglascima na veličinu te penzije, na dodatak na niske penzije, mora biti uvredljivo. Penzije jesu male. Ali treba se zadržati nekako dostojanstvo, smatra.

"Nedostatak novca može kompenzirati vrijeme"

Mirovina, kaže Mira, donosi novu vrijednost, a to je vrijeme.

- I sad sam i vidjela da penzija zapravo nudi jedno to fantastično vrijeme u kojem mi možemo taj nedostatak novca na neki način kompenzirati i učiniti si život ljepšim, osmišljenijim, jer za masu stvari uopće nisu ni potrebni novci. Recimo, ja sam išla tijekom ovih deset godina, koliko sam sad već u penziji, na ne znam koliko radionica, kreativnih, sve besplatno. Prema tome treba se samo pokrenuti, kaže.

Svoje vrijeme daruje unucima. Ima ih petero, a jedna unučica redovito dolazi na ručak poslije škole. Ostalo vrijeme prilagođuje sebi. Zaboravljamo, kaže Mira, da smo dulje stari nego što smo mladi. Pa je jedno poglavlje posvetila sreći. U knjizi je i kviz u kojem svatko može izabrati jedan od tri ponuđena odgovora.

- Ja sad pitam, razmišljanje o sreći. Što je to sreća? Kaže prvi odgovor: Sreća je dobar račun u banci, dobra hrana i dobra probava. To je rekao Rousseau. Drugi odgovor je: prije nego što počnete tražiti sreću, provjerite možda ste već sretni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi je ne znaju vidjeti. To je rekao Duško Radović. I treće: ne treba očekivati da sreća traje vječno. Nitko nije stalno sretan. Ako niste uvijek sretni, to ne znači da nešto krivo radite. To je samo životna istina, pročitala je nekoliko redaka iz svoje knjige.

Istina je i da se ozari kada se spomene tai chi, drevna kineska vještina. I to je usrećuje i okupira.

Tai Chi - balans uma i tijela

- Tako da mi je Tai Chi jedna fantastična i mentalna i fizička aktivnost, jer je suština Tai Chija zapravo balans, balans između uma i tijela, balans između tijela i okoline i tu kroz različite pokrete čovjek upravo taj balans nastoji uspostaviti. Tako da je Tai Chi vježbam redovito, tri puta tjedno. Idem u klub u Tkalčićevoj i tamo radimo sa grupom. A vrlo često radim neke elemente Tai Chija i sama.

Voli plivati i vrtlariti. Na Šolti je u svom vrtu posadila autohtono bilje koje nije zahtjevno za održavanje, a nosi poruku. Ideja je bila napraviti epikurejski vrt.

- Fantastična aktivnost i fizička i mentalna. Fizička jer stalno nešto radiš i mentalna jer si potpuno opušten, ti i biljka ste i vrt je nešto ako netko to ima blagodat života. U vrtu par prijatelja, vrč vina, malo kozjeg sira i što ti više treba u životu. I sad da se vratimo na ono kad me pitate što bi bila sreća, eto, sreća bi bila ova Epikurova izreka. Mene je to tako inspiriralo da sam taj tekst napravila na pločicu i na ulazu u moj vrt sam na vrata vrtna zašarafila, odnosno zakucala da taj vrt ima i tu nekakvu svoju dušu, a ne samo bilje za obrezivanje, dodaje.

Na kraju ističe da ne bi ništa mijenjala. Samo bi dodatno učila. Kaže da bi se financijski opismenila jer raditi za plaću nije dovoljno.

- Ja živim dobar život u penziji, meni zaista novac nije toliko primaran jer ga imam onoliko koliko mi treba, odnosno napravim svoje želje onoliko koliko imam novaca. Ali penzija i i starenje je jedan proces koji u datom trenutku može biti vrlo skup kad dođe do narušavanja zdravlja, tako da je, mislim, tu važno imati nekakvu materijalnu sigurnost, da nekakvu onu terminalnu fazu, recimo to tako, čovjek nekako dostojanstveno proživi.

Zato je knjigu namijenila mlađima. Nju, kao i cijelu njezinu generaciju, roditelji nisu naučili kako se pobrinuti za sebe. Radili su za plaću, a to više nije dovoljno. O svome životu, mirovini i starosti mlađi naraštaji morat će voditi brigu - sami.