Ostao je bez prstiju, ali nije odustao: U penjanju svatko kroji svoj put do vrha

Luka Srebačić u nesreći je ostao bez prstiju na rukama, ali ga to nije zaustavilo da se bavi parapenjanjem i stigne do drugog mjesta na nedavnom međunarodnom natjecanju u talijanskom Arcu. 

Ondje gdje mnogi vide prepreku, Luka vidi izazov. I baš je zato izabrao penjanje jer je na stijeni pogled uvijek prema gore.

- Prvi put sam otišao s prijateljem s kojim sam i prije nesreće znao ići penjati. Rekao mi je da je slučajno naišao na jednu staru dvoranu, koja je sada već zatvorena, i predložio da pokušamo, prisjetio se Luka Srebačić.

I tako se penje već više od pet godina. No, ono što je specifično, u penjanju svatko kroji vlastiti put do vrha, a nijedan uspon nije isti kao onaj prošli.

- Ovo što sam radio prije ne funkcionira, znači moram nešto novo izmisliti. Što ako stavim ovo tu, što ako stavim ovo ovako, kako napraviti dijagonalu? Većini ljudi ovdje to je zapravo neka vrsta relaksacije jer kad si na zidu, si na zidu, rekao je Srebačić.

Nakon godina treninga, Luka je nastupio na prvim međunarodnim natjecanjima, prvo je bilo u Beču, a ubrzo je stigao i nastup na Svjetskom kupu.

- Doslovno smo bili izgubljeni u vremenu i prostoru. Dođemo i gledamo hrpu ljudi koji znaju što se događa, kako se što radi i kamo treba ići, rekao je.

Posebno ga se dojmilo gledati natjecatelje u drugim kategorijama.

- Mislio sam da imam problema, ali kad sam vidio njih, onda sam shvatio da sam ja dobro. Kad vidite ljude s pola tijela kako rade stvari koje ja još uvijek ne mogu izvesti, to je impresivno, istaknuo je.

Ovdje svi navijaju za sve i svatko je primjer da se sve prepreke mogu zaobići.

- Svatko ima svoje. Svi se moramo stalno prilagođavati i snalaziti u okviru onoga što fizički možemo napraviti. Gore je cilj, rekao je Srebačić.

Uvjeti za ovaj sport u Hrvatskoj nisu idealni

Cilj su bile i Paraolimpijske igre 2028. godine u Los Angelesu, gdje će se parapenjanje prvi put pojaviti, no iako je to na prvu razveselilo Luku i njegov tim, sreća ipak nije dugo potrajala.

- Imali smo plan otići i pokušati doći do Los Angelesa, ali problem je što sam završio u kategoriji AU3, a ona nije izabrana. Nije baš logično zašto su to tako napravili, ali moja kategorija, nažalost, nije uključena, iako smo se nadali da ćemo pokušati doći do toga, kazao je.

Uvjeti za parapenjanje u Zagrebu, kao i u cijeloj Hrvatskoj, nisu idealni.

- Parapenjanje u Hrvatskoj praktično ne postoji. Ja sam među prvima, a mislim da postoji još jedan dečko u Splitu ili Puli, koliko sam čuo. Uglavnom, praktično ne postoji, rekao je Srebačić.

Problem je i nedostatak odgovarajućih dvorana.

- Adekvatne dvorane, barem u Zagrebu, ne postoje. Natjecanja u parapenjanju uglavnom su u disciplini lead, na zidovima visokima od pet do 20 metara, a mi ovdje uglavnom imamo boulder dvorane visoke četiri do pet metara, objasnio je.

Upravo interes je najvažniji, nije važno je li riječ o penjanju ili nečemu drugom.

- Vidio sam da je to ono što meni odgovara. I ja sam razmišljao: što ću ja, ne mogu, fale mi prsti. Ali probao sam i kad sam vidio da ide, teže, ali ide, zašto ne? Nije važno koji je sport ni kakva je invalidnost. Probajte. Dajte si jednu, dvije, tri, četiri ili pet prilika. Ako ide, ide, ako ne ide, ne ide, poručio je Srebačić.

Možda je upravo to i ono najvažnije, pokušati. Jer ako nešto ne uspije iz prvog pokušaja, postoji još bezbroj kombinacija prema vrhu.