Putnik i umjetnica: Život izvan okvira

Jurica Galić – Juka iz Splita ispričao je u emisiji HTV-a Nedjeljom u 2 kako je od navijača i redara postao svjetski putopisac i fotograf koji živi svoje snove. Ivana Svjetličić iz Siska, medicinska sestra i umjetnica, u umjetnosti je pronašla utjehu nakon gubitka oca.

Priča o Jurici Galiću-Juki, putopiscu i ocu

Jurica Galić, poznatiji kao Juka, rođen je 1976. u Splitu u radničkom kvartu Bol.

- Kada bih sada sebe pokušao opisati u par riječi, rekao bih o sebi da sam dijete koje živi svoje snove. Dijete u tijelu ogromnog čovjeka od 120 kilograma, ćelavog, koji je zbog svog izgleda često bio i sam žrtva predrasuda. Iako sam kao dijete znao latinske nazive životinja, pratio sazviježđa zvijezda, čitao časopise poput Priroda, imao sam nekakav svoj svijet i živio sam nekim snovima, tako da mogu reći da nisam bio ni dobar učenik. Roditelji su mi se rano rastavili, živio sam u skromnoj obitelji, ali dobroj i poštenoj, radničkoj. To dijete je jednog dana ipak našlo uzore u tinejdžerskom dobu u lokalnoj Torcidi, u starijim momcima s onim repovima, "fudbalerkama", "spitfajtericama". Super je pripadati nekom krdu, zaštićen si. I mogu reći da me to vrtjelo, 10-15 godina sam bio na relaciji i navijačka tribina gdje sam bio jedan od viđenih ljudi. Nemam problem s time javno to istaknuti da sam bio član i huliganskih frakcija i znali smo se i potući, ispričao je u sebi Jurica Galić.

Dodao je da se ženio mlad s 22-23 godine iz ljubavi te dobio prvo dijete sina Dinu.

- Trebalo je raditi, trebalo je odgajati dijete, trebalo se boriti i uz svoj redovni posao počinjem raditi i u noćnom klubu. I sad imate situaciju da sam i redar u klubu, da sam i vikend navijač na gostovanjima. I sve je to guralo do 30 i neke godine. U jednom trenutku, na sistematskom pregledu, zaključujem da imam problem sa zdravljem. Sjećam se da je liječnik rekao pa kako, sinko, 33 godine. Imao sam vremena desetak dana u krevetu promisliti o svemu. Neću reći da sam doživio neku katarzu, nekakav Božji znak, jer bi to bilo pretenciozno. Jednostavno sam promislio o životu i rekao sam, želim biti ono dijete koje sanjarilo da budem istraživač. i ja sam postao istraživač. Radim reportaže diljem svijeta, živim najbolje što mogu i pokušavam biti najbolja verzija sebe, dodao je Galić.

Tri ispunjene putovnice, četvrta nova, jedna izgubljena.

- Mislim da je ovo jedno bogatstvo. Imam averziju kad me neko gleda isključivo kroz perspektivu moje ćelave glave, kroz perspektivu mojih tetovaža, koje i nisu navijačke. Imaju portrete ljudi koje sam snimao na putu, drevne simbole koje pratim. Imam tetovažu moje kćerke koju je nacrtala na papiru, zauvijek smo ti i ja. Ja sam to odnio majstoru i to mi je najdraža tetovaža. Svi se mi mijenjamo. Winston Churchill je rekao, sine, ako nisi promijenio stav i mišljenje u životu, ti nisi ništa promijenio, rekao je Juka o sebi.

Sanjarski duh, siromaštvo i put do slobode

Juka je istaknuo kako je trebalo proći kroz vrtlog života da bi se resetirao na tvorničke postavke i postao dijete.

- Mogu sad reći u ovom trenutku da živim najljepše dane svog života. Škola me baš nije toliko zanimala koliko me zanimalo sanjarenje. Maštao sam kako jedno dijete može maštati da postane nekakav Indiana Jones. Nisam postao Indiana Jones, ali postao sam jedan freelancer, slobodni reporter koji zapravo bez gazde iza sebe ide u kutke svijeta gdje želi sam ići. Ja sam izaberem i želim da me neko mjesto pozove. Ne mogu ja sad odlučiti za dvije godine ja idem sad u Guatemalu. Osjetim kad je trenutak da posjetim neko mjesto i zato smatram da su moja putovanja opet zvuči pretenciozno, da su na neki način neko poslanje, nekakav unutarnji moj nemir koji me goni naprijed.

Ispričao je kako potječe iz radničke obitelji, srednjeg staleža.

- Imovinski nismo imali previše, ali imao sam dobre roditelje, imao sam ugodne ljude oko sebe, poštene. Mali stančić, 49 kvadrata na nas 6. Roditelji se rano rastavili, majka se rano razboljela, otac isto nije bio dobro zdravlja, raspala se i ona država. Sjećam se dana kad smo prvi put zatražili pomoć u Caritasu. Bilo je svakakvih dana i teških, ali uvijek je bilo onog osmijeha, uvijek je bilo u kući onaj miris topline doma, uvijek su tu bile riječi za utjehu. Tako da nisam bio ja zapušteno dijete koje je tražilo ulicu, koja mu je hitno trebala. Ne, ja sam imao svu moguću toplinu doma, ali sam bio dijete koje je bilo nemirna duha, tako da vjerojatno sam zato završio na tribini, falilo mi je izazova, a pogotovo kad si sanjar, kad si malo drugačiji. Split je jedna nezgodna, okrutna sredina. I kad si malo drugačiji, neću reći da sam postao Torcida zato da bi bio odbačen, ali dobro se je bilo prikloniti u nekim tinejdžerskim danima i naći zaštitu u nekim starijim likovima koji su ti postali s vremenom i uzori. Tako da skreneš u jedan vrtlog nekog ludila, koji sam posebno opet ne mora biti loš. Nije loše biti posebni navijač ako netko želi biti, zašto ne? Nije to u konačnici uvijek ni destrukcija, ni nešto negativno, kazao je Juka.

Najgore batine u Zagrebu, puške uperene u glavu u Sudanu

Što se tiče navijačkog dijela života odgovorio je gdje je dobio najgore batine.

- U Zagrebu. Bilo je gostovanja inozemnih i diljem hrvatskih. Mi smo išli neorganizirano, splitski bez neke organizacije, mi smo najpametniji, mi smo najjači, a Bad Blue Boysi su uvijek bili organizirani i BBB su uvijek bili kao neka vojska britanskog stila. Ako smo negdje dobili batine, bar moja ekipa, to bi bio Zagreb, rekao je Juka.

Ispričao je jednu opasnu situaciju s putovanja u Sudanu.

- Da mogu vratiti vrijeme, vjerojatno bih bio ovo što sam sada. A opet, da nisam bio ono što sam prije, možda ne bih sad bio ovo što sam sada. Ili možda se ne bih izvukao, možda ne bih imao tu hrabrost da se izvučem iz nekih životnih situacija za koje su me oblikovale te navijačke situacije. Recimo, tijekom građanskih prosvjeda na proljeće 2022. u Sudanu, ja se zanimam za etnologiju, antropologiju i drevnu povijest, snimao sam piramide. Čak 250 piramida ima u Sudanu, za razliku od Egipta gdje ih ima 125. I mene to fasciniralo. Međutim, našao sam se predzadnji dan u srcu građanskih nemira pred sam rat u Sudanu uhitila me nekakva paravojska. Nisu imali oznake nikakve na sebi. Bilo tu i vojnika i policije. Mene su uhitili neki ljudi bez ikakvih oznaka. Kad se sad nađeš u situaciji da si vezan, da su uperene puške u tebe, da te vode u nepoznatom pravcu, oči su ti prekrivene, nema toga tko bi rekao da se ne bi uplašio toga. To je strah koji se ne može opisati riječima. Međutim, nekim ljudima bi, ne kažem da su navijači sad neki nadljudi pa se ne boje ničega. Nema toga tko se ne bi bojao. Ali ta neka ulica, taj neki "šmek", tu neku drčnost, da budeš malo snalažljiviji. Ja sam možda zbog tog nekog iskustva iskoristio situaciju, imam uvijek duple baterije i dupli mobitel. Taj mali jedan SOS mobitel sam sakrio i 17% baterije koje je bilo na njemu značilo je tu razliku između mog pritvora do tko zna kada i do veze s čovjekom Ahmedom, sigurnim čovjekom. U tim zemaljama uvijek morate imati sigurnog čovjeka koji je garantirao za mene da nisam špijun, nego pogledajte društvene mreže, čovjek se bavi time i time. Dakle, da rezimiram, nije svako zlo za zlo, ispričao je Juka.

Ljubav prema fotoaparatu i život od vlastitih deset prstiju

Zašto fotoaparat?

- Što se tiče fotoaparata, ja stvarno imam ljubav prema njemu, još od onih analognih vremena fotografije, nitko u obitelji nije bio nekakav fotograf. Čak nismo imali neki ozbiljan fotoaparat dok sam bio dijete. Prvi svoj aparat sam kupio u navijačkom dobu. Bavio sam se amaterski fotografijom, a od 2012. profesionalno, rekao je Juka.

Ispričao je kako financira svoja putovanja.

- Financiram ih isključivo sa svojih deset prstiju. Bez velikih sponzora, nemam neko nasljedstvo. Napravim tablicu, prodaju se moje slike, moje knjige. Patreon, to je jedna platforma gdje ljudi plate euro, dva, tri, koliko hoće, a nužno vas i ne poznaju. Ali cijene vaš rad jer gledaju vaš sadržaj na YouTube kanalu, na društvenim mrežama. Imam od YouTube-a nešto. Naplaćujem predavanja. Pišem reportaže već osam godina. Sve ovo što je nabrojeno, ovo ja zovem kreativni fond koji gura moje ekspedicije, moja putovanja, moju opremu, moju odjeću, sve što mi treba. Za moju obitelj ide posao u jednoj firmi. I na tu firmu sam još naslonio paušalni obrt foto i video na doprinose. I ta dva posla guram za plaćanje računa i za svoju obitelj. A ovo drugo, sve što sam nabrojao, to je za putovanja, objasnio je Juka.

"Portreti su moja strast, a Hrvatska dom"

Juka je rekao kako ima afinitet prema portretima, velika su mu strast.

- Volim baš "street" fotografiju. Mogu ja fotografirati i pejzaže, životinje, sve to je neka reportaža. Ali uglavnom ono što njegujem je etnologija, antropologija i drevne civilizacije. Ali stvarno sam ljubitelj portreta. To mi je velika strast, rekao je Juka te komentirao neke od svojih portreta.

Odgovorio je i na pitanje koja mu se zemlja od onih koje je obišao čini lijepom i dobrom za život.

- Po tom pitanju sam lokalni patriot. Baš bih volio živjeti i ostati živjeti i umrijeti u Hrvatskoj. Svugdje je lijepo, ali se stvarno držim one "svugdje pođi, kući dođi". Lijepo mi je u Tajlandu, lijepo mi je u Srednjoj Americi, lijepo mi je svugdje, ali nekako, kao da mi i more ljepše miriše kod nas, rekao je Juka.

Ivana Svjetličić - medicinska sestra čiji je put umjetnost

- Ujutro kad se probudim, skuham si kavu, pozdravim moje biljke, prošetam mog Srećka i onda Srećko i ja sjednemo u atelje. Pustim muziku i krenem stvarati. Moje ime je Ivana Svjetličić, ja sam rođena u Sisku i zapravo živim na relaciji Zagreb-Sisak. Po zanimanju sam medicinska sestra s desetogodišnjim iskustvom u kolima hitne pomoći, ali moj put je umjetnost i ja zapravo idem u smjeru toga da umjetnost postane moj prvi posao., rekla je Ivana Svjetličić.

Prije par godina doživjela je veliku tragediju u svom životu.

- Preminuo mi je otac uz kojeg sam bila jako vezana, a on je također bio umjetnik. I nakon te tragedije shvatila sam da je umjetnost jedini način na koji mogu kompenzirati bol i napraviti nešto zbog čega će moj tata biti ponosan. Zapravo sam preko umjetnosti shvatila da se povezujem s tatom. Svaki uspjeh je dokaz tati da nešto radim da postanem veliki čovjek. Bez obzira na to što ga nema, ja ga osjećam kao podršku, ispričala je o sebi.

Pas me pronašao, pacijenti mi vraćaju osmijeh

Ivana Svjetličić stigla je u emisiju HTV-a Nedjeljom u 2 sa psom Srećkom i ispričala priču o njemu.

- Srećko je mene pratio pet kilometara. I onda je ušao u kafić, legnuo kraj mene i zapravo sam osjetila da je to pas koji me pronašao. I tako sam ga odvela doma i nazvala Srećko, rekla je Svjetličić.

Govorila je o svom poslu, radu u kolima hitne pomoći, a potom i u sanitetskom prijevozu pacijenata.

- Unazad godinu i pol odlučila sam prijeći na djelatnost u mom zavodu, a to je sanitetski prijevoz. Većinom radim osmosatne smjene. Sedam godina sam radila čistu hitnu pomoć. Ali s obzirom na to da mi je poprilično krenulo s umjetnošću shvatila sam da me moj primarni posao hitna pomoć i dinamičnost samog posla, jako crpi. I onda sam se odlučila za djelatnost sanitetskog prijevoza, koji je također odgovoran posao, ali je više baziran na empatiji prema pacijentu. I to me zanima, ispričala je Svjetličić.

Odgovorila je na pitanje kako se ljudi ponašaju prema medicinskim djelatnicima.

- Iskreno, ja vam ne pamtim loše iskustva. Jednostavno to potisnem i gledam na to da ako je i bilo nekih incidenata vjerojatno postoji ta strana priče koja je tu osobu, odnosno pacijenta, potaknula da krene s tim negativnim emocijama. Ja jako volim svoje pacijente u djelatnosti sanitetskog prijevoza. Često vozimo pacijente na hemodijalizu i jako volim te moje "bakice i dedeke". Jako me uveseljava u mojoj smjeni kad izmamim osmijeh starijoj osobi koja je možda usamljena, nema mogućnosti izlaska, možda je nepokretna pa nema mogućnosti tolike komunikacije s ljudima kao ljudi koji su pokretniji. Mi kad kao medicinski djelatnici dođemo na određenu adresu i kad se malo pošalimo s njima to te zapravo jako obuzme i taj osjećaj je predivan kad znaš da si nekom uljepšao dan samo zato što si se pojavio i rekao neku lijepu riječ, kazala je Svjetličić.

Navela je koje su loše strane rada u hitnoj službi.

- Ja bih rekla da su loše strane taj smjenski rad. Jako je teško dovesti bioritam u normalu jer ti konstantno u različito vrijeme odlaziš na spavanje, nemaš kontinuitet sna i mene je to počelo jako crpiti. Zato sam odlučila otići na osmosatno radno vrijeme. Jako sam sretna kad navečer u isto vrijeme legnem spavati i u principu sam jako produktivna sutradan kad imam taj konstantni noćni san, što ti nemaš kad radiš smjenski rad odnosno noćne smjene, rekla je Svjetličić.

Bavila se i sportom.

- Kroz cijelu moju osnovnu i srednju školu i početak 20-ih trenirala sam atletiku. Zapravo sam bila atletičarka na 800 metara 8 godina. Onda sam trenirala srednje pruge i prešla sam na polumaratone. Tako da mogu se pohvaliti da imam 42 zlatne medalje i tri pehara, kazala je Svjetličić.

"Smrt oca probudila je umjetnicu u meni"

Tragičan događaj, odnosno smrt vašeg oca, je u stvari bila na neki način okidač da promijeni svoj život.

- Htjela bih naglasiti da sam jako sretna i zahvalna zato što sam odrasla u prekrasnoj obitelji, jako sam povezana s majkom, također sam bila tako povezana i s tatom. Svi koji su poznavali mog tatu kažu da sam ja mali Miro. Otac se razbolio, dobio karcinom, i brzo se sve odvijalo te je preminuo je. U tom periodu sam bila jako izgubljena i konstantno sam potiskivala tu bol. Moj tata je bio i profesor i umjetnik, on je više bio baziran na pisanju, izdao je par knjiga, ali u mladosti je puno slikao. I ja sam jednostavno našla odgovor u sebi da je moj put ka iscjeljenju i tome da se povežem s tatom, makar nije ovdje u fizičkom obliku, kroz umjetnost. I tako sam zapravo došla do ideje da upišem tečaj slikarstva. To je bio tečaj olovke na koji sam došla i jako mi je bila dosadna ta olovka. Ja sam samo htjela boje, uvijek sam šarena. Tečaj sam pohađala dva mjeseca jer kad smo krenuli na tehniku ulja na platnu, ja sam se tu jako oslobodila s bojama. Moj mentor mi je rekao, Ivana, previše mi zabavljaš učenike, ja tebi nisam potreban, ti si rođeni umjetnik, molim te, kupi platno i kreni slikati, stvarno ne trebaš dolaziti na tečaj, ispričala je Svjetličić.

Ostala je u čudu jer je mentor umjetnik koji je završio školu u Londonu. Osjećala je da njegove riječi imaju težinu te ga je poslušala, kupila platno, naslikala sliku i objavila na društvenoj mreži.

- Dobila sam jako puno pozitivnih reakcija i podrške od mojih prijatelja i poznanika. Nedugo nakon toga mi se javio jedan bračni par iz Münchena da su zainteresirani za kupnju moje slike. S obzirom na to da mi je ta slika bila jako posebna, stavila sam jako veliku cijenu. I oni su rekli nema problema, mi želimo tvoje djelo i doći ćemo po tu sliku. I došli su, kupili su tu sliku. Nisam mogla vjerovati, imam iza sebe četiri umjetnička dijela koja sam napravila i već sam sad uspjela prodati sliku po takvoj cijeni. Ok, možda ovo stvarno ide u nekom ozbiljnom smjeru, ispričala je Svjetličić.

Uskoro je na društvenoj mreži dobila jako veliki broj pratitelja te su je počele pratiti galerije. Nedugo nakon toga stigao joj je poziv od Wonder Place Gallery, galerije s Manhattana, da su jako zainteresirani za njezin rad. Istaknula je da je od prve slike koju je nacrtala do poziva galerije prošlo tek godinu dana i nekoliko mjeseci.

Od odbijenice za "Ružno pače" do uspjeha u New Yorku

Odgovorila je na pitanje je li netko zamijetio njezin talent.

U osnovnoj školi profesorica mi nije vjerovala da sam sama naslikala "Ružno pače" pa sam je morala ponoviti — bez uspjeha. Tada sam prvi put shvatila da imam talent. Tata i ja smo često slikali zajedno, osobito za Uskrs kad smo crtali po jajima, rekla je Svjetličić.

Osvrnula se na put u SAD na izložbu u galeriju iz koje je odbila poziv.

- Kad sam dobila poziv za izložbu u SAD-u, bila sam u procesu dizanja kredita za stan. Iako je sve bilo spremno, osjetila sam da to nije moj put. Rekla sam mami da odustajem od stana i idem u Ameriku, glavom bez obzira. Možda zvuči suludo, ali vjerovala sam da radim pravu stvar, ispričala je Svjetličić.

Ivana je tako otišla u SAD i, uz podršku Hrvata u New Yorku, organizirala izložbu. Povjerenje u jednu obitelj  omogućilo joj je da ostavi slike na čuvanje, a dobila je i pomoć u logistici. Nakon što je dobila priliku izložiti radove u Brooklyn galeriji, uzela je neplaćeni dopust, preselila se u SAD i počela raditi različite poslove, uključujući i poslove dadilje i konobaricu. Upoznala je čovjeka koji joj je postao menadžer, a zajedno su otvorili galeriju. Osim toga, organizirala je samostalnu izložbu i proširila svoj rad na proizvode poput kravata, kišobrana i magneta.

- Zadnja moja izložba u New Yorku je bila uz Picassove slike u jako poznatoj galeriji. Nakon toga mi je zaista prodaja krenula fantastično i jako sam zahvalna na tome. S obzirom na to da stalno ulažem i ostalo još sam na poslu medicinske sestre, ali nadam se da će uskoro biti samo umjetnost moj posao, rekla je Svjetličić.

Za kraj je imala i poruku za mlade.

- Voljela bih citirati papu Ivana Pavla II. koji je rekao "mladi, uzmite život u svoje ruke i napravite remek-djelo od njega", poručila je Ivana Svjetličić.