Ni ljudi ni sela

Put do Vlade Metikoša omeđen je šumom s jedne i napuštenim kućama s druge strane. Živi u Bijelim Vodama, selu u srcu Banije. I u srcu tame koja se već desetljećima nadvija nad taj kraj.

Blagim usponom stiže se pred Vladinu kuću. Lijevo je neožbukana katnica s ogradom kojoj je boja odavno izblijedila. Naslonjen na nju Vlado promatra guske koje se šepure dvorištem. Na trijemu ispred ulaza u kuću leži mačka. Još nekoliko njih penju se na krov šupe u dvorištu.

Životu u inat

Dolazimo sa Slavicom, gerontodomaćicom iz projekta Zaželi. S njom je i Branka Bakšić Mitić, žena kojoj je drugo ime Požrtvovnost i briga za druge. Godinama obilazi napuštena i zapuštena sela na Baniji otvarajući vrata dostojanstvenog života mnogima na koje su svi zaboravili. Sustav i država prije svega. 

Široki osmijeh krasi Vladu. Navršit će ovo ljeto 72. Eh, još 28 pa mogu dalje, kaže smijući se. Dušu mu hrani zdravi, živi duh. Zajebant, rekli bi Banijci. A kako nego tako, veli on. Da sam smrknut niti jedan doktor mi ne bi mogao pomoći. Ovako upalim televiziju, gledam Sabor i zamišljam da je to neka dobra humoristična serija. Što drugo nego tako, okrenuti sve na šalu. Baš ovom životu u inat.

A život ga nije mazio. Do rata je radio u Ljevaonici u sisačkoj Željezari. Zatim izbjeglištvo u Srbiji gdje je radio sve i svja da preživi. I napokon povratak na svoje. Povratak koji je, kaže Vlado, država maksimalno otežala. Mirovina mi je 154 eura ravno. To ti je 5 eura po dana, veli i zašuti. Pogleda prema Slavici. Pa se nasmije gorko. Kad sam se vratio iz Srbije jedva da sam dobio i osobnu. Ali šta ćeš, nemaš se kome žaliti.

Slušati srcem

Obitelji nema. Ne pitam ga puno. Iako na policama stoje i fotografije nekih lica koja Vlado ne želi ispustiti iz vida. Da je samac vidi se tek po ponekoj neopranoj šalici i tanjuru od ručka koji još leži na stolu.

Slavica mu dolazi dva puta na tjedan, zna ona odavno Vladu jer se udala prije 40-ak godina za njegovog brata. Uh, puno mi znači da mi dođe, i opere i počisti i pripremi sve što treba. A što Vam treba najviše? Meni? Pa najviše razgovor. Tu sam nedaleko imao susjedu, ali ona je umrla. Sada u cijelom selu nema više od 15 duša. A morate znati da su Bijele vode bile jedno od većih banijskih sela. Danas…danas nema ni ljudi ni sela.

Kako dalje? 

Branka šuti. Gleda Vladu pa ustaje. Izlazi na dvorište. Pogledom obilazi i guske i mačke i psa vezanog da ne pobjegne u šumu koja je svakim danom sve bliže. 

Kada sam prije 10-ak godina počela obilaziti ova sela na Baniji bila sam šokirana kada sam vidjela kako ljudi žive. Bez struje, bez vode, bez puteva. A sve su to do rata imali. Godinama sam tražila donatore, sponzore, vukla za rukav nema koga nisam da u ta sela vratimo barem rasvjetu i pitku vodu. Eto, Vlado bi trebao živjeti sa 154 eura. Da nema tih gusaka, kokoši, vrt i šumu za ogrjev, ne znam kako bi preživio. Mi smo mnogima ponudili smještaj bliže gradu. Glina ima i dom za starije, ali oni ne žele otići sa svoje zemlje, iz svoga dvorišta. Na nama je da im taj život ovdje što je moguće više olakšamo. Prije svega razgovorom jer to je ono za čime najviše čeznu.

Nisam pesimist, kaže Vlado. Da jesam ne bi mi sada ovdje pričali. A veseli me i ovo proljeće. Duga je bila zima. Kad snijeg zatrpa puteve bude još duža. Onda se i onih 15 kilometara do Gline čine kao da je najmanje 100 kilometara jer do nje nikako ne možeš. Naložiš vatru, gledaš kroz prozor gdje su u daljini breze. A kod breza je i groblje. Tamo ću jednog dana opet biti sa svojima iz sela. 

U proljeće, kada prolistaju, breze stvaraju divan zvuk. Vjetar koji im miluje krošnje čini da nježni listovi šume poput mora u Bijelim vodama.