Od sisačke Željezare do Nura: Kako je Zijad Fuka zadužio Caprag

U sisačku Željezaru ušao sam prvi put prije 10-ak godina. U posljednji tren, jer su tadašnji američki vlasnici koji mjesec nakon toga rastavili proizvodni pogon valjaonice bešavnih cijevi i odvezli ga preko Atlantika da i dalje služi novim vlasnicima. Izlazeći tada iz tvorničkog kruga, ušetao sam ravno u Caprag, mini-grad koji je za svoje radnike sagradila Željezara.

Upravo tu, na capraškom asfaltu, čuo sam zvuk sevdalinke koji se probija iz prizemlja četverokatnice u središtu mjesta. Tada sam prvi put čuo za bošnjačko kulturno društvo Nur i upoznao Zijada Fuku. Prebirao je harmonikom po klasicima sevdaha. Stisak ruke i obećanje – vidjet ćemo se opet, siguran sam. I bi tako. Putevi su nam se susreli ove zime. Caprag, hladan vjetar i topli zagrljaj jednog starog poznanstva.

Početak puta

To je valjda u prirodi čovjeka. Da se nada najboljem, ne misleći na ono loše što mu se može dogoditi. Pa je tim šarenim očima na svijet gledao i Zijad Fuka. Godina je 1980. Jugoslavija je ostala bez Tita, a Zijad je postao bogatiji za diplomu Filozofskog fakulteta. Upravo je završio studij germanistike u Sarajevu i kao mladi nastavnički kadar dobio posao u Obrtničkoj školi u Sisku, točnije njegovom radničkom naselju Capragu.

Grad je tada cvao od posla, Željezara je hranila mnoga usta koja su, baš kao i Zijad, upravo iz Bosne došla u potrazi za životom boljim od onog kojeg su ostavili preko Une i Save. Od tada datira i nadimak koji nosi i danas – profesor. Tako su ga počeli zvati đaci, a ubrzo iz poštovanja i svatko tko je imalo nešto znao o njemu. A bome, da se ne lažemo, u mnogo toga mnogima bi od nas mogao biti profesor. Prije svega u predmetu zvanom Nepokolebljiva želja za životom.

Od rutinskog do sudbinskog

Ima tome dvadeset i kusur godina, nešto što je trebala biti rutinska operacija postala je fatalna. Profesor Fuka završio je nepokretan. Invalidska kolica su ga možda usporila, ali ne i zaustavila. Dok sam radio u školi, priča mi Zijad, svi su me razvlačili na sve strane. Onaj tren kad sam završio u kolicima, pružila mi se prilika da se pokažem u onome što sam oduvijek nosio u sebi – u pjesmi, u sevdahu.

I bi Nur

Zajedno s kolegom Aganom iz škole i s par jarana iz Capraga odlučuje ljubav prema bošnjačkoj tradiciji pretvoriti u Bošnjačko kulturno društvo „Nur“. U godinama u kojima se Sisak iz industrijskog pretvarao u opustošeno privatizacijsko središte, u godinama u kojem je sisačko, mahom bošnjačko, predgrađe Caprag gubilo sjaj nekad živog i vibrantnog mjesta prepunog mladih radnica i radnika, u godinama u kojem je potres samo dovršio ono što je bilo neminovno – urušavanje jednog društva koje je pamtilo bolje dane i godine od ovih – u svim tim olovnim godinama profesor Fuka nije odustajao. Nikad nije bila opcija predati se, priča mi dok sjedimo u kontejneru koji je nakon potresa postao drugi dom Nur-a.

Zaraznom energijom privlačio je nove i aktivističkim entuzijazmom zadržavao stare članove društva. Znaš, moraš biti psiholog u ovome što radim, veli Zijad. Svakome od njih dao sam na važnosti, svakome nalazio pjesmu po ćeifu i plesni korak po guštu. I uspio sam. Iako će reći da nije sam u tome, da su mnogi bili važni u rastu društva do današnje razine koja je prepoznata gdje god da dođu, jasno je da je upravo Zijad bio onaj koji je gurao taj kamen uz brijeg, ne odustajući od ideje da sisački Caprag, ta kolijevka bošnjačkog radništva u Hrvatskoj, barem kulturom podsjeti na slavni period u kojem su i Bošnjaci gradili zemlju gradeći i sve nas u njoj.

Svjetlost koja grije

A profesor Zijad, skromniji od onog na što ima pravo, zadovoljno se smješka dok gleda novu generaciju plesača koja pleše u iznajmljenom prostoru nakon što ih je potres učinio beskućnicima u vlastitom gradu. Zna on dobro, jer život ga je naučio tome, da nema te nevolje i nema tog mraka koju svjetlost srca ne bi mogla obasjati. A valja znati pa zapamtiti i ovo - taj Nur iz naziva društva, to je arapska riječ za – svjetlost.

Priču "Nurom obasjani" gledajte na HRT 1 u petak u 14:25 te na platformi HRTi