Od Zagreba do Suska: Rade i odgajaju djecu u svjetioniku

Na Susku, jedinom kvarnerskom svjetioniku sa stalnom posadom, svjetlo neprekidno trepće u ritmu dva duga bijela bljeska - svakih deset sekundi. Prepoznatljiv je to signal svima koji ovuda plove. Iza njega stoji svjetioničar Davor i njegova obitelj, koji su stvorili vlastiti, mirni svijet na vrhu otoka.

Od Zagreba do Suska – nova priča na starom svjetioniku

Davor nas je dočekao u luci s dobrodošlicom. Rođeni Zagrepčanin, koji odmalena ljetuje na Susku, prije nekoliko godina dobio je posao svjetioničara i sa suprugom i djecom preselio se na otok. Otad su postali pravi domaći.

Otok Susak osvojio nas je već pri iskrcavanju. Nekada je ovdje živjelo oko 2000 ljudi, a bio je među najnaseljenijim područjima u Jugoslaviji. Glavna djelatnost bila je proizvodnja vina i prerada ribe.

Početkom 1970-ih mnogi su se zbog neslaganja s tadašnjim zakonima iselili u Sjedinjene Američke Države. No danas klub iseljenika ponovno oživljava, a nekad zaboravljena sorta loze Sansigot doživljava novu mladost.

Slučajno smo putem prema svjetioniku naišli na umirovljenog svjetioničara Antu Budiju. Cijeli je radni vijek proveo na Susku, a dio i na Svetom Andriji.

– Kad sam došao, tek je tada stigla struja. Još je bilo na navijanje. Sad je elektronika. Drukčije je, ali bilo je zanimljivo… Lijepo – prisjetio se Ante.

Nakon njegove mirovine, tvrtka Plovput raspisala je natječaj za novo radno mjesto. Među desetak kandidata, Davor je bio najbolji – djelomično i zato što je i ranije radio s električnim sustavima, što je presudno u današnjem svjetioničarskom radu.

Obiteljski život u svjetioniku

Svjetionik koji je 1886. izgradila Austro-Ugarska nalazi se na najvišoj točki otoka, oko dva kilometra od prvih kuća Donjeg i Gornjeg sela. Tu je danas Davorovo radno mjesto – i obiteljski dom.

U svjetioničarskoj kući živi sa suprugom Tijanom, bivšom instruktoricom fitnesa, troje djece, tri psa i nekoliko mačaka. Najmlađoj Leoni tek je deset mjeseci.

– Da bi sve funkcioniralo, treba pratiti i potrebe obitelji i potrebe firme, objašnjava Davor.

– Nisam ni jednog trenutka požalila što smo ovdje, a ni Davor. Privukli su nas mir i osjećaj slobode. Ne bih se nikad više vratila u grad, kaže Tijana.

Školski život također su uskladili s otočkim uvjetima. Djeci u školu dolazi učiteljica iz Malog Lošinja četiri dana tjedno, a peti dan provode upravo u Lošinju radi bolje socijalizacije.

– Meni je lijepo u školi. Lijepo se igrati i učiti. A najljepše je što smo blizu mora pa imamo lijep pogled... Ja bih isto volio biti svjetioničar, kaže Josip. Najviše volim zimu i proljeće. Ljeti je meni previše ljudi – dodaje iskreno.

Svjetlo koje nikad ne prestaje svijetliti

Davor svakodnevno održava svjetionik, brine o tehničkim sustavima, svjetlima, i javlja vremenske uvjete.

– Svjetlo se vidi s 20 nautičkih milja, pomoćno sa 8. To je prioritetno svjetlo, objašnjava, dok pažljivo pali svjetlo na vrhu tornja.

Kada nebo nije prekriveno oblacima, s tornja se vide i Italija i drugi svjetionici. Davor, poput svojih prethodnika, ima obvezu nadgledati ostala svjetla u okolici i osigurati da su ispravno ugašena ili aktivna u pravo vrijeme.

– Bude ružnog vremena, puno prometa. Svjetlo mora svijetliti jer je Susak najistureniji otok Jadrana – kaže.

Toplina doma

Osim svjetionika, na vrhu Suska svijetli i ova vedra, samozatajna obitelj. Tijana i Davor trenutno su pri kraju procesa posvojenja dvoje djece. Na otoku, koji mnogi doživljavaju kao izolaciju, oni su pronašli slobodu, sigurnost i smisao.

Stvorili su svoj svijet – iako fizički odvojen, njegova svjetlost i toplina jasno dopiru daleko.