Sestrunj - nema trgovine, djece, škole, a i veze s kopnom su skromne

Otok Sestrunj svega je 12 nautičkih milja udaljen od Zadra. Turista ljeti ondje ima jako malo. Nema djece i škole, kafića, restorana, a što je nagore - nema ni trgovine s hranom. Ništa bolje nije niti s vezama s kopnom, osobito zimi.

Otok Sestrunj nalazi se u sredini idiličnog krajolika zadarskog arhipelaga. Do njega se novinari HRT-a putovali gotovo dva i pol sata. Karmelo Švorinić, predsjednik Mjesnog odbora Sestrunja kaže da za vrijeme ljeta imaju svakodnevno trajektnu liniju iz Zadra oko 11 ili 12 sati, a poslijepodne je linija za natrag. Također svaki dan postoji i brzobrodska linija, ujutro za Zadar, a poslijepodne za natrag. 

Za jakog juga na Sestrunj ne može ni brzi brod niti trajekt pa odsječeni od svijeta budu i po nekoliko dana. Rješenje vide u produžetku postojećeg alternativnog pristaništa sa sjeverne strane otoka. Zimi trajektnu liniju imaju tri puta tjedno. Takav raspored im, kažu, ne olakšava opskrbu, jer nema linije koja im omogućuje odlazak automobilom u grad i povratak isti dan.

- Tražimo od općine i od agencije za obalni promet jednu liniju trajekta ujutro, da stane u Sestrunju, a popodne se vrati. Tako bi mogli ići autom u grad i vratiti se isti dan natrag, donijeti robu, napraviti neke poslove, npr. registrirati automobil i donijeti benzin. Ovdje je najveći problem nafta, benzin za automobile i brodove dodaje Švorinić.

Sestrunjcima je problem opskrba jer već nekoliko godina nema trgovine, iako je postojala još prije stotinu godina. Zapnu li s opskrbom, tu je njihova poštarica Zdravka Dilber, koja se prije 10 godina odlučila smjestiti na otoku. Za 15-ak zimskih stanovnika otoka ona je puno više od toga.

- Svaku subotu idem u Zadar. Ako nekome nešto usfali, onda me nazovu i kažu što da im donesem. Suprug svaki dan putuje onda i on donese nešto. Svi u mjestu uglavnom imaju djecu u Zadru pa i ta djeca šalju brodom, a ja to prihvatim na brodu, dodaje poštarica Dilber. 

Tražili su Sestrunjci novog trgovca za svoj otok. Zainteresiranih je bilo iznad očekivanja. Mnogima se ideja o životu u ovim gotovo robinzonskim uvjetima veoma svidjela. Ali kada bi saznali detaljnije o životu na otoku, nitko se nije dublje zainteresirao. 

Iako ga svi ovi problemi svrstavaju u skupinu raseljenih hrvatskih otoka, oni koji su ovdje stalno kažu da život na Sestrunju ima svoje čari. Kapetan duge plovidbe u mirovini, Miroslav Švorinić, kaže da su ondje uglavnom umirovljenici. Jedan dio ih, poput njega, provode vrijeme na otoku, a potom se vrate u Zadar, Rijeku, Zagreb.

Sestrunjci su mnogo toga napravili sami. Ponosni su na to što su prvi u zadarskom arhipelagu asfaltirali prometnicu. Upravo pokušavaju progurati i projekt preuređenja starog mlina za masline i tu se nadaju pomoći ministarstva. Nekada je ondje živjelo 400 ljudi. Mnogo ih je poginulo u Drugom svjetskom ratu. No jasno je koji problemi danas tjeraju ljude s otoka. Nadaju se da će se i njihov glas čuti, kako bi barem još koji stanovnik naselio ovaj raseljen, ali lijep zadarski otok.