Swetu iz Katmandua i Kseniju iz Novog Travnika povezao projekt života

Jedna dolazi iz Katmandua, druga iz Novog Travnika, a spojio ih je projekt koji mijenja živote. U emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" dvije gošće ispričale su priču o integraciji, prihvaćanju i neobičnim putevima koji spajaju ljude različitih svjetova.

Sweta Pudasaini Vražić dolazi iz glavnog grada Nepala iz Katmandua.

- Ja sam rođena u Katmanduu i odrasla sam u Katmanduu. Tako da sam iz Katmandua direktno došla u Hrvatsku, rekla je Pudasaini Vražić.

U Hrvatskoj je pronašla ljubav. 

- Zapravo sam došla turistički u Hrvatsku i onda se dogodila ljubav. Pa sam se upoznala sa svojim sadašnjim mužem i tako sam i ostala. Zapravo nisam se ni vratila. Kako sam došla turistički, tako sam i ostala, objasnila je.

Ovdje je od početka 2016. godine. Bila je među prvim Nepalcima koji su uopće došli u Hrvatsku.

- Jako puno nas sad ima, ali kad sam ja došla, mogu doslovno reći da nije bilo nikoga, osim jednog čovjeka, isto iz Nepala, za kojeg sam kasnije saznala da živi u Hrvatskoj. U Hrvatskoj do tada nikog nije bilo iz Nepala, ili tog dijela. Kad sam ja prvi put saznala da imamo još jednog čovjeka iz Nepala, meni je bilo kao da sam vidjela Boga. To je bio najsretniji trenutak tad, rekla je Pudasaini Vražić.

"Prihvatili smo začine, prihvatimo i ljude"

Sweta je Kseniju Banović upoznala kroz projekt.

- Swetu sam upoznala kroz socijalnu zadrugu Okus doma, koja je prije nekoliko godina zapravo okupljala strance u Hrvatskoj i pokušavala ih integrirati kroz kuhanje njihovih nacionalnih jela. Objavili su i tu divnu kuharicu Okus doma ili The Taste of Home s receptima koje su oni ponijeli iz svojih domovina, koje su tada kuhali i zapravo se kroz te recepte i kroz priče o svojim zemljama, o svojim kulturama integrirali u hrvatsko društvo. I ta kuharica na početku kaže, ne znam čiji je to citat, ali mi je krasan, prihvatili smo začine, prihvatimo i ljude, izjavila je Banović.

Prijateljstvo je nastalo tijekom književne senzibilizacije sa zadrugom Okusom doma.

- Jer sam u principu ja 1992. došla iz Bosne u Hrvatsku, jasno zašto. Došla sam u istu kulturu, u isti jezik, malo drugačiji mentalitet, ali meni je tada u ovih 16 godina bilo jako zapravo teško, rekla je Banović. 

Smatra da je upravo to potaknulo da više radi sa strancima projekte njihove integracije u našem društvu.

- I zato sam onda pomislila, živeći u Dugavama, kada se 2015. tamo otvorilo prihvatilište za azilante, kada se stvorila ta jedna atmosfera nepovjerenja između lokalne zajednice i tražitelja azila. Razmišljala sam zapravo o tim ljudima, što oni u sebi nose, koje oni priče nose, kako je njima u našem jeziku, u našoj kulturi. Razmišljala sam što bi bilo da je mene netko katapultirao u Siriju, bez obzira na sve moje, na moje znanje i vještine, ja bi tamo bila funkcionalno nepismena, rekla je.

- Tu bi me mogao, u samo takvoj situaciji, neki dobar zanat spasiti. Sve i da imaš dva fakulteta, ti zapravo ne poznaješ pismo. I znajući tako da nisu baš idealni uvjeti za strance, što se tiče učenja, jezika i svega ostalog, pretpostavila sam da im je teško integrirati se, a integracija je dvosmjeran proces. I na nama je zapravo da prenesemo vrijednosti našeg društva, dodala je.

Tako su, prezentirajući književna djela različitih zemalja, pozivajući publiku da sudjeluje u tom projektu, krenuli spajati kulturu Hrvatske i drugih svjetskih zemalja.

- Sudjelovala sam u jednoj knjižnici u Španskom, kad je bilo baš te večeri za Nepal. I onda sam ja sudjelovala moju perspektivu kao građanka iz Nepala, izjavila je Sweta.

O percepciji stranaca u Hrvatskoj

Kaže da su prije reakcije na njen boravak u Hrvatskoj bile pozitivne, ali ističe da se situacija promijenila. 

- Kad smo prezentirali, ljudi pa smo počeli razgovarati, kad bi ja rekla da sam ja iz Nepala, da sam došla ovdje, automatski je bila reakcija, "ajme meni je egzotično, kako je tamo". Ljudi su htjeli zapravo znati kako je tamo, kakva je kultura. Svi su znatiželjni bili. A sadašnja situacija je takva da kad ti kažeš da sam ja iz Nepala, kad idem razgovarati s njima, odmah je reakcija nekako, odmah vidim na licu. Neku odbojnost, neku negativu. To je zapravo ta predrasuda koja vlada, objasnila je Sweta.

Banović je objasnila zašto je moć književnosti jaka, pogotovo u situaciji integracije.

- Zato što nam je zapravo, s jedne strane, zrcalo, vidimo odraz sebe u nečijoj priči, zato što mogu to biti i klizna vrata, da uđemo u druge svjetove, može biti prozor, da ti jednostavno otvori perspektivu i da ne budemo preplašeni, kaže Banović.

- Publika, stvarno sa veseljem su nas dočekali, baš su bili sretni i znatiželjni, htjeli su zapravo razgovarati, zanimalo ih je i naša kultura i ono kako, zapravo ja vidim Hrvatsko što mi je, slično, različito, znači te stvari, to me baš usrećilo zapravo, nadovezala se Pudasaini Vražić. 

Redovito posjećuju srednje škole da bi učenicima približili nepalsku kulturu i potaknuli empatiju prema stranim radnicima u Hrvatskoj.

Nastoje ih zainteresirati za temu, educirati o izazovima migranata i potaknuti ih na otvorenost, dijalog i svakodnevnu ljudsku toplinu prema onima koji su došli raditi u Hrvatsku.