Dugo prije snimanja dokumentarnog filma „Srce koje pamti“ intrigirala me tema o ljudima koji su nakon transplantacije preuzeli dio osobnosti osobe čije su srce dobili.
20.01.2025.
10:00
Autor: Andrea Ćakić, scenaristica i redateljica
Dugo prije snimanja dokumentarnog filma „Srce koje pamti“ intrigirala me tema o ljudima koji su nakon transplantacije preuzeli dio osobnosti osobe čije su srce dobili.
Riječ je o rijetkom fenomenu koji nije znanstveno dokazan i tumači se na razne načine. Ipak, postoje ljudi koji svjedoče o snažnoj promjeni karaktera, navika, prioriteta… što se ne može objasniti ni anestezijom, bolešću, boljim zdravljem ili zdravim navikama. Pa kako onda? Zašto ne svi nego samo rijetki? Zašto se fenomen ne javlja kod transplantacije drugih organa nego samo srca? To su bila prva pitanja koja sam si postavila.
Čitala sam o ženi srednjih godina koja je nakon transplantacije srca imala snažni poriv voziti motor, prvi put u životu sjela na njega te postala strastvena bajkerica, o muškarcu koji se s novim srcem odjednom strastveno zainteresirao za kuhanje i pravio sjajnu zimnicu, a prije nije znao skuhati ni kavu…
Povezala sam se sa ljudima koji su prošli transplantaciju, a najviše mi je u istraživanju pomogla Mirela Pandžić, bivša članica upravnog odbora Hrvatske udruge Transplant, koja je i sama prošla transplantaciju i koja se bavila proučavanjem fenomena „srca koje pamti“. Moja velika želja bila je da Mirela bude protagonistica našeg filma zbog njezine divne osobnosti, duhovitosti i velikog znanja iz područja koje me je toliko zainteresiralo.
Dok sam sjedila za računalom i pisala sinopsis za dokumentarac koji sam željela predložiti za snimanje, javili su mi da je stiglo novo srce za Mirelu i ja sam to shvatila kao dobar znak i za naš film. Mirela je uspješno operirana i tako postala jedna od tri osobe u Hrvatskoj koje su dva puta dobile novo srce.
Zbog oporavka koji se oduljio Mirela nije mogla sudjelovati u filmu, ali mi je ispričala da je nakon druge transplantacije imala jednu burnu noć tijekom koje je razumjela i tečno govorila njemački, jezik koji joj je inače potpuno stran. Iako ne smije znati identitet osobe čije je srce dobila, zna da je stiglo iz Njemačke. Mirela je ostala dobri nevidljivi duh našeg filma te mi predložila protagoniste čijim je promjenama svjedočila i izvore iz kojih sam mogla saznati više o ovoj temi.
Prvi dio snimanja imali smo u Osijeku gdje smo snimali Danijela, čija nam je žena Mirjana ispričala da su promjene kod njega velike i očite, a to su potvrdili njihovi prijatelji i sam Danijel. Kad sam došla na dogovor za snimanje, i ja sam se uvjerila u priče o njegovoj novoj osobnosti tinejdžera, čije je srce dobio.
Na samom snimanju koje je bilo vrlo emotivno jer smo snimali Danijelov 16. rođendan s novim srcem, dogodilo se nešto neobično. Mirjana je po tijestu prolila kečap koji se razlio i oblikovao sasvim jasno srce. Ostali smo zapanjeni jer to je i uz puno vježbanja nemoguće izvesti. Još jedan znak?
Snimanje smo nastavili u Križevcima gdje smo snimali Dražena koji je nakon transplantacije postao strastveni planinar, a do tada je mrzio hodanje. I dalje ga ne zanima zdravi život i bavljenje sportom, Dražen jednostavno ima snažan poriv koji ga tjera u šumu i planinu i u filmu nam objašnjava od kuda prema njegovu mišljenju taj poriv dolazi.
S obzirom na to da je dokumentarac vrlo emotivan i da je otvorio mnoga teška pitanja, nismo pokušali tražiti niti nuditi objašnjenje ovog fenomena, nego smo ostavili gledateljima da sami donesu svoj stav je li riječ o nizu slučajnosti ili srce ponekad zaista pamti starog vlasnika, koji tako na još jedan način nastavlja živjeti u novom tijelu.
Dokumentarac sam snimala s malom vanjskom ekipom, s braćom Zemunović, Senadom i Jasminom, i ovo ću snimanje zbog protagonista koji su spremno sudjelovali i otvorili nam se bezrezervno, te ugodne atmosfere u našoj maloj ekipi, pamtiti kao podsjetnik zašto toliko volim svoj posao i uživam u terenskom radu. Tako je bilo i u montaži s Filipom Karabeljem.
Izabrali smo nepopularne podnevne termine kako bismo mogli neometano raditi u što većem miru. Filip je osim montažerski i autorski znatno sudjelovao u filmu, kao i svaki put do sada. Uostalom, film je timski rad i upravo je u tome po meni njegova ljepota. Malo toga može se mjeriti s trenutkom kada istovremeno prepoznamo ljepotu nekog kadra ili snagu priče. A takvih je trenutaka bilo poprilično.
Dokumentarni film Srce koje pamti prikazujemo u utorak, 21. siječnja na Prvom programu u 20:15.
Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!
Autorska prava - HRT © Hrvatska radiotelevizija.
Sva prava pridržana.
hrt.hr nije odgovoran za sadržaje eksternih izvora