Tko je čovjek o kojem svi na Pelješcu govore u superlativima

Zimska pustoš tipična je za Trpanj, kao i mnoga mala mjesta na hrvatskoj periferiji. Mještane veže ista ljubav – ljeti turizam, a zimi ribe i balote. Tek rijetke prolaznike koje smo mogli sresti pitali smo za možda najpoznatijeg domoroca kojeg poznaje skoro cijeli Pelješac.

Boro Jelovčić? To je stari Trpanjac, entuzijast. Voli mjesto, voli sport, govori Ivan Vitaljić iz Trpnja.

- Ako treba gasiti požar – prvi je među vatrogascima. Ako treba bilo šti pomoć starijima i mlađima, tu je on broj jedan, nadovezao se Ivanov sumještanin Nikola Vlahović.

A zašto o istom čovjeku svi govore u superlativima? Poseban doprinos ovom kraju dao je za vrijeme domovinskog rata kada je organizirao brod lijekova za Dubrovnik, kao i pomoć za mostarsku bolnicu. Osnivač je radio stanice Trpanj još od 1974. godine, kasnije za vrijeme rata jedine veze odsječenog juga s udaljenim područjima.

- Ja sam spajao pokidane veze za radio Sarajevo. I kaže iz Delnica, žena koja zove: ''Molim vas, hoćete li me spojit s mužem?''. Ja sam nju spojio i počeli su, koliko se nisu čuli, godinu dana. I sad je tu počelo s jedne strane plakanje, s druge strane plakanje, voliš li ti mene, volim ja tebe itd., i na kraju žena kaže mužu: ''Znaš li što mužu? – Dođi po djecu, ja sam se udala''. Taj nesretni rat što je učinio. Samo tamo čuješ s druge strane slušalicu gdje se spusti i tajac, prisjetio se Boro.

Iz susjednih područja preko mora i kopna na radio Trpanj tada je pristizalo tisuće pisama s porukama i željama.

- Čopo Neveni iz Komina želi dug i lijep život, otac Stipan, majka Vojna, brat Ivica, Tino, djed Ivan i baka Mara s pjesmom ''Na kantunu kuća stoji'', jedna je od mnogih poruka koje je prenio Boro.

- Po osamdeset želja bi imali. Onda nije bio ni Radio Metković, ni Radio Narona, ništa nije bilo. Samo je bio radio Split, Trpanj i Dubrovnik, prisjetio se.

O Borinoj zanimljivoj prošlosti moglo bi se govoriti danima. Istaknut je bio i u vatrogasnom društvu pa je od Republike Hrvatske dobio nagradu za životno djelo. Vodio je održavanje trpanjskog vodovoda, a u crkvenom zboru aktivan je preko 30 godina pa je dobio i pohvalu od Biskupa.

Nakon rata je radio amaterstvo zamijenio drugim aktivnostima, većinom pomaganju sumještanima. Bez njega je nezamisliva tehnička organizacija trpanjskih ljetnih koncerata. Organizirao je na tisuće pogreba, ali i zabava.

- Boru kad zovnete Boro će vam napravit i struju i televiziju i antenu i vodu. Boro vam je univerzalac, ustvrdio je Nikola Bonačić, Borin prijatelj.

- Zaštitni znak Trpnja je Gospa na Škojeri i Boro. Nema tko ga ne zna, a i Europa, što je god dolazilo svi su ga znali. On je uvijek bio društven, uvijek je bio vani, nadovezala se Marija Jelovčić, Borina supruga.

Kaže da neke osnovne stvari ponekad zaboravi, ali sjesti na bicikl nikako. Trpanj obiđe i nekoliko puta dnevno, tek onako da provjeri treba li ga netko.

- Čovjek mora biti pošten, mora biti druželjubiv. Ne mora biti bahat, jer se to vidi na njemu. Treba pomoći ako možeš. Od maloga djeteta do staroga od sto godina, poručio je Boro.

Danas, sa 78 godina, najdraže mu je stati uz more. Najveća sreća su mu njegovi sinovi i unuci koji ga često posjete. Za svoj Trpanj će kaže pisati kronike dok je živ, jer to je osim pogleda u morska prostranstva ono što ovog čovjeka najviše ispunjava.