Žuti mravi, Kileri, Kišne gliste: Svaki znak Domovinskog rata krije priču...

Hrvatsko ratno znakovlje tema je o kojoj se ne govori često, a još je manje poznato kako su znakovi nastajali u Domovinskom ratu. U Veteranima  mira gostovao je kolekcionar Zlatko Ivković koji uz ostalo, prikuplja znakove, te umjetnik primijenjenih umjetnosti Mladen Kakša koji ih je izrađivao. Emisiju vodi Borna Marinić, a uređuje Vladimir Brnardić.

Znak za uniformu...

Nije se dalo naslutiti 1991. kuda će to krenuti. Jednog dana, zapovjednik helikopterske jedinice MUP-a, moj prijatelj i imenjak, Mladen, došao je do mene i veli mi, čuj, bi li mi mogli napraviti jedan znak za uniformu, prisjetio se Kakša kako je sve počelo.

- To je bilo vrijeme kada naša vojska vjerojatno nije ni imala neke znakove. Da, ja se uvijek pitam od kud je to počelo. Napravio sam taj znak i prvi puta se pojavio kad je helikopterska jedinica sa svojom posadom bila u Kranjčevićevoj na osnivanju Zbora Narodne Garde.

Nije, dodaje, puno razmišljao nego se samo tome posvetio.

- Nisam u stvari ni shvaćao značenje toga skupa u Kranjčevićevoj. A onda su se pojavili drugi, treći, četvrti, peti, sve do jedno 50 ljudi koji su došli i koji su htjeli da im ja radim znak. Među njima je bila jedna osoba koja je ušla kroz vrata, a ja ju nisam mogao identificirati je li muško ili žensko. Bila je kratko ošišana poput mene. Bila je u uniformi. I tu za pasom je imala pištoljčinu. A onda sam se s vremenom shvatio da je to žena. I ona mi je dala na nekom papiriću, nacrtano, i oni su se zvali Leteći Tabani. I ja dan danas pokušavam taj znak napraviti, napravio sam neka rješenja, ali nisam s tim zadovoljan. Jednostavno u meni se bude takve emocije da ću morati taj znak jednog dana napraviti, ali po svemu sudeći neću biti potpuno zadovoljan, govori Kakša.

Neke oznake nastale su za jedan dan, a neke kroz godine

Sitotisak grbovi počeli su se sramežljivo pojavljivati još 1989. onda su bili i vezeni grbovi. Negdje 1990. kroz ovo moje sakupljanje došlo se do podatka da je prvi znak napravljen u šestom mjesecu 1990., podsjeća Zlatko Ivković. 

- Napravio ga je Janko Jelčić kustos iz Hrvatskog povijesnog muzeja za dečke iz Podsuseda. Oni su se formirali u tajnosti i u ilegali, sakupljali su naoružanje i bili su kao samostalni vod Podsused. Siniša Ratković je zapovjedao. Zvali su ga Dugi. Ja nisam imao te znakova, to sam poslije nabavio. Radio sam u Stožeru saniteta, tamo sam bio u početku na održavanju telefona i centrala, kasnije sam se mobilizirao i bio sam u sanitetu vozač kad su bili konvoji. U Stožer saniteta su nam dolazili iz svih postrojbi po sanitetski materijal i sanitetska vozila. I onda sam ja to primijetio. Došli su dečki Šibenčani, imali su neki čudni znak. Ja sam rekao, to smo si dali neki dan napraviti. Pitao sam mogu li dobiti, rekao je da će poslati. I nakon par dana on meni to pošalje i tako je to išlo. Neki su čak, koji su dolazili po sanitetski materijal, ostajali par dana duže jer su htjeli napraviti znak. I onda su napravili znak kod gospodina Kube pod zidom. To on je radio, taj sitotisak koji je većina radila u početku. Možeš doći bez sanitetskog materijala, ali bez znaka ne. Ja vam to ne mogu opisati. Svako je htio imati svoj znak, da bude različit u odnosu na one druge. Tako kada su se i mijenjale u sklopu brigada, su se mijenjale postrojbe. Znak "Uvijek vjerni" je bio prvi. To je bio Podsusedski. Tu nema čega nema. Od kukaca do domaćih životinja, do riba, zmajeva, iz filmova, kaže Ivković.

Nevjerojatne su priče kako su znakovi nastajali, navodi Marinić. A jedna je ističe i od legende obrane Vukovara, Ive Leutara. Riječ je o legendarnim žutim mravima.

Nevjerojatno je da se sretnete s čovjekom koji je u tome sudjelovao, kaže Kakša. I opisuje raspored boja, raspored pozicija tih boja, raspored samog žutog mrava.

- Sjećam se da sam tom prilikom rekao da moraš stvarno imati hrabrosti da izađeš pred tu grdosiju od 30-40 tona koja te može skinuti kao vrapca s grane da ga upucaš, dodaje Kakša. 

- Mravi su poznati kao borci, hrabri su. Tako su i ovi dečki bili hrabri. Mrav je mali, sitan, ali je dinamitan. Pa su onda oni uzeli njega za svoj znak i pogodili su, ističe Ivković. Da, žuti mravi su ratnici, složio se Kakša. 

Brod luđaka, Kileri i Kišne gliste

Svaka oznaka je meni draga, ističe Ivković i napominje, to su nosili dečki koji su se borili, koji su se veselili, koji su bili ranjavani. Koji su na kraju i poginuli noseći te oznake. Za neke zna i priče, kao što je primjerice Brod luđaka.

- To su bili dečki iz jedne zagrebačke brigade. Bili su na Dubrovačkom ratištu i na njih su zaboravili. Nakon šest dana, ovaj jedan veli, pa mi smo kao na Brodu luđaka. I ovaj jedan kaže, vidiš, to ćemo za oznaku. Postoje i Kileri. Netko će misliti da se radi o ubici, ne, nego je panj nacrtan i kiler. Jer kad su dečki išli kroz šumu morali su imati ugašena svjetla, pa su se na panj nasadili. Probušio se kiler i zato su si dali taj znak kileri. Tu su i kišne gliste. Bili su u rovu, kiša pada, jesen. Jedan je rekao osjećam se kao kišna glista. I tako je taj nastao. Interesantne su te priče, jer svaki taj znak ima sigurno svoju priču. 

Ivković je oznake objedinio u knjigama Hrvatsko ratno znakovlje i zahvalan je, ističe, gospođi Tuđman koja je kako kaže, dala veliki obol da se te knjige štampaju. Sav prilog išao je u fond Spasite djecu Hrvatske i nitko nije imao nikakve materijalne koristi, istaknuo je.

Kakša ističe da je napravio oko 50 oznaka, a nedovršen je ostao znak Leteći tabani.

- Žena koju sam već spomenuo donijela je na nekakvom papiriću crtež šišmiševog krila i tabana. Moramo biti svjesni toga da je bila neka likovna četa, umjetnička četa u kojoj su bili. Oni su bili možda jedini koji su imali kvalificiranog čovjeka koji bi osmislio nekakav pravi znak. Ali sad zamislite zašto sam se ja, recimo, s ovim znakom Leteći tabani poistovjetio. Poistovjetio sam se jednostavno zato jer sam ga proživljavao, neka putovanja kakva su oni proživljavali. Oni su išli po 20-25 kilometara u dubinu neprijatelja. Imali su sve instrumente sa sobom. Imali su hranu, naoružanje i među njima je bila jedna žena, rekao je Kakša.

Država je bila u stvaranju, navodi Ivković pa zato nije postojala arhiva gdje bi bilo moguće znati koliko je čega napravljeno. Stoga ga još uvijek mogu neke oznake i iznenaditi. Nedostaje mu oko 400 komada. Posebno je naglasio da su časne sestre u Dubrovniku radile ručno vezene oznake, kao i familija Brechler iz Rijeke. 

- Tako da niti jedan znak nije identičan, on je sličan. To nije ono automatski  i to je jedno bogatstvo, ogromno bogatstvo, zaključuje Ivković. 

Ostale emisije Veterani mira pogledajte na našoj multimedijalnoj platformi HRTi.