Vrijedi li danas popravljati cipele ili ih treba jednostavno baciti i kupiti nove? Nekada su bile od kvalitetne kože i ručno izrađene, a danas su od modernih materijala koji često traju samo jednu sezonu. U Vinkovcima i Vukovaru još rade postolari koji svakodnevno spašavaju obuću svojih sugrađana, ali i čuvaju zanat koji polako nestaje.
Nekada su cipele bile investicija koja se čuvala godinama, a danas ih mnogi mijenjaju već nakon jedne sezone. Ipak, oni koji kupuju kvalitetnu obuću i dalje vjeruju da se popravak isplati.
- Ovo je potrošačko društvo, kupiš cipelu, mjesec dana nosiš, baciš, kupiš drugu, kaže Katarina.
- Ja osobno sam popravljao cipele, ali ako su one jeftine, za par eura, raspadnu se na prvoj kiši, onda to ne vrijedi, dodaje Tomislav.
- Trebalo bi biti majstora za to. Imamo jednoga savršenoga koji radi to, ja kod njega popravljam moje zato što su toliko kvalitetne. Ne da mi ih se baciti zato što su tako dobre, ističe Vinka.
A nosi ih, kao i mnogi Vukovarci, posljednjem vukovarskom postolaru čije su spretne ruke popravile desetke tisuća cipela. Ali uglavnom starijim generacijama jer, kako kaže, one mlađe rijetko dolaze.
- Mladi ne znaju da se mogu stvari popraviti, pogotovo na tim skupim tenisicama, npr. širenje. Dosta njih ne zna da se cipele mogu raširiti da se ne muče, da nabijaju žuljeve, kaže Anto Jazvić, postolar iz Vukovara.
A može se popraviti svašta - od zamjene patentnih zatvarača i lijepljenja potplata do prilagodbe ženske obuće. Da posla ima sve manje, potvrđuje nam i jedan vinkovački postolar koji posljednjih deset godina radi iako je u mirovini. Kaže, zanat se ne napušta tako lako, a najčešće mušterije su žene kojima skraćuje ili prilagođava potpetice.
- Evo recimo gospođa je meni donijela, mislim da je to šesti par, nisu nošene uopće da joj skratim, rekao je Josip Barić, postolar iz Vinkovaca.
Znanje koje se nekad prenosilo generacijama, danas stječe sve manje mladih. Anto i Josip tako su možda jedni od posljednjih majstora svojeg zanata.