Zapisi 92-godišnje majke: Godine opipljive odsutnosti, boli, ponosa

U ovo vrijeme prisjećamo se svih onih koji su nas napustili. Među njima i naših poginulih branitelja. Danko Kupec iz Križevaca bio je dragovoljac Domovinskog rata i sin jedinac. Poginuo je sa suborcem Renatom Dubravcem. Potresno svjedočanstvo vremena, o boli za onima koji su dali život za Domovinu 92-godišnja Aleksandra-Alka Baal čuva kao trajnu uspomenu u knjizi Zapisi majke poginuloga branitelja. Upravo je izdano drugo, prošireno izdanje.

'Došao sam da ti pokažem uniformu'. A ja nisam tada znala da je to ujedno bio i oproštaj. Da sam znala, možda bih ga i poljubila, jer nikad se nismo ljubili kad je odlazio. Ali ipak se došao oprostiti, kao da je imao predosjećaj, riječi su Aleksandre-Alke Baal, autorice knjige Zapisi majke poginulog branitelja o posljednjem susretu sa sinom Dankom Kupecom.

Iako je bio jedinac koji nije imao vojnu obvezu, ujesen devedeset prve prijavio se kao dragovoljac. Poginuo je 18. prosinca. Od iste granate život je izgubio i njegov suborac Renato Dubravec.

I ja sam otišla u školu raditi i bila sam negdje, to je bio negdje četvrti sat otprilike, i netko pokuca na vrata tamo gdje sam ja predavala. Ja se ustanem, otvorim vrata, on na vratima. Ja kažem: 'Danko, pa što si ti došao? Pa ti si rekao da više nećeš ići.' Ali on je onda rekao: 'Je, mama, pa došao je Komar po mene', prisjeća se Baal.

Aleksandra Baal svoja sjećanja pretočila je u knjigu.

- S obzirom na to da mi je Bog dao sposobnost pa sam onda iskoristila tu mogućnost da napišem nešto o tim danima iz 1991. godine, ističe Baal.

Predgovor je napisala Dubravka Dubravec Labaš, sestra poginulog branitelja Renata Dubravca. Njezin brat i Aleksandrin sin bili su školski prijatelji.

- Nisam ga imala izbora ne napisati zbog Dankove mame. Nisam ga imala izbora ne napisati zbog svojeg brata i svih onih poginulih branitelja. Dugo nisam znala kako početi. I kao što sam u samom početku napisala, mislila sam se najprije sakriti iza svojih knjiških utvrda, dakle iza književnog govora o boli. Ali kako je zapravo i moja sudbina vezana uz Dankovu sudbinu... onda se zapravo nekako, kad sam krenula, ispreplelo se osobno i književno, kaže Dubravka Dubravec Labaš, autorica predgovora u knjizi Zapisi majke poginulog branitelja.

Izdavač je križevački ogranak Matice hrvatske.

- Ali gospođa Alka je pokazala i golemu ljubav majke prema jedinom sinu, jedincu kojeg je imala i koji je na ovaj način položio svoj život, a s druge strane, bez patetike je govorila o tom silnom bolu koji je sigurno u času njegove pogibije bio golem, kaže Renata Husinec, Ogranak Matice hrvatske u Križevcima.

O boli, i s vojničke strane, svjedoči ratni zapovjednik. U prosincu devedeset prve, njegova je postrojba držala položaje u Pakracu - četvrtom po razrušenosti gradu u Hrvatskoj.

- Praktički, to vam je bilo ovako: na jednoj strani ulice su neprijatelji, na drugoj strani ulice smo mi. Tko se bolje učvrsti, tko se bolje zakopa u rovove, taj će preživjeti. Uglavnom, ono što se dogodilo 18. prosinca, to je za nas najgore. Tada nam je poginulo pet ljudi, a među njima Danko Kupec, Renato Dubravec, Željko Komar, Stjepan Sever i Vladimir Ptiček, istaknuo je pukovnik Zvonko Beljo, zapovjednik Danka Kupeca i Renata Dubravca.

Renata Husinec bila je profesorica obojici mladića. Danas ih, umjesto kao odrasle ljude, očeve ili djedove, može posjetiti samo ovdje.

- Naravno da me to uvijek podsjeća na stihove velikoga Johna Dona, koji je u svojim meditacijama zapisao sljedeće: 'Smrt svakoga čovjeka me smanjuje, jer ja sam uključen u čovječanstvo.' Dakle, smrt svakoga od njih i mene je smanjivala. Ja sam bila djelić njihovog okružja, barem dok su se školovali, kao mladi dečki, navodi Husinec.

- Nemamo mi samo svoje neke tugaljive priče i ne plačemo cijele dane... Imamo svoje lijepe živote, i uspješne i vesele. Međutim, kad su neke važne stvari, onda vam ta odsutnost postane opipljiva. I to je ono što je isto i nakon tri tjedna, i tri i pol godine, i sad nakon 35 godina, tu opipljivu odsutnost, to ne može nikoga nadoknaditi, rekla je Labaš Dubravec.

- Prvo bih rekao da ne žalim ni jednog momenta svog života, svoje mladosti. A mladima bih poručio: nema podjele Hrvatske na sjever i jug, kaže Beljo.

A gospođa Aleksandra na groblje odlazi koliko joj godine i vrijeme dopuste.

- Osjećam se bliže njemu. Imam osjećaj da s njim komuniciram. Momentalno se osjećam žalosno, ali više ponosno. Jer godine pomalo isperu žalost, ali ponos ostaje uvijek, rekla je Baal.