Otok, čovjek i svjetlo

Rečeno nam je da puše bura po levantu i puhala je. Ipak, uspjeli smo doploviti do otočića Grujica kako bismo posjetili istoimeni svjetionik i svjetioničara Roberta Fatovića.

Otac mu je bio pomorac. I on je htio ploviti, no majka mu to nije dopustila. Onda je odlučio, kako kaže, nasukati se na svjetionik Grujicu. Već šest godina, svaki mjesec po petnaestak dana je ovdje. Brine se o svjetlu koje pomorcima pokazuje put od 1873. godine. Vidljivost svjetla Grujice je 360 stupnjeva.

Svjetionik se nalazi na razmeđi Kvarnerskih i Dalmatinskoh otoka, a pripada pod plovno područje Zadar u čiju se centralu Robert svaki dan javlja 2 puta dnevno.

Grujica je jedan od četiri svjetionika na zadarskome području s posadom. Veoma je važan jer se nalazi na ulaznom pravcu kojim veći brodovi plove prema Zadarskoj luci. Robert svakodnevno kontrolira svjetlo, napajanje njegovih baterija preko solarnih modula ili agregata, ako sunce duže vrijeme zaklone oblaci. Rober i njegov kolega u suprotnoj smjeni brinu se o ovom lijepom objektu.

Okružen morem i škrtom vegetacijom, oko svjetionika postoji vrt koji nakon zime počinje davati plodove. Otok od 120  tisuća kvadrata premrežen je tunelima u kojima prebivaju divlji kunići, koji se danju u njih skriju.

S Robertom je na Grujici odnedavno i njegova supruga. Bojao se hoće li pristati na samotni život na pustom otoku, ali pristala je.
I smjena od 15 dana im ovdje brzo prođe, a potkraj onih 15 provedenih u gradu već priželjkuju povratak ovamo.

Grujica nije hrid sa svjetionikom. Privlačan je jer se na njemu, rekli su, mogu doživjeti sva godišnja doba. U blizini su mu otoci Premuda, Silba i Ilovik. S njih gotovo na dnevnoj bazi stanovnici i ribari komuniciraju s Robertom te dođu kad god mogu i svjetioničarima treba.

Pozdravili smo se s Robertom i njegovom suprugom i ostavili ih da se vrate svom neometanom životu opkoljenom morem.