U odrasloj dobi otkrila da ima autizam

Do nedavno u Hrvatskoj uopće nije postojalo mjesto na kojem se odrasli mogu testirati ako sumnjaju na dijagnozu poremećaja iz spektra autizma. S obzirom na to da postoje oni koji nemaju nikakvih mentalnih poteškoća te u svakodnevnom životu normalno funkcioniraju, mnogo poremećaja ostane nedijagnosticirano.

- Ja sam znala da sam drugačija. Ljudi koju su radili sa mnom i koji dan danas rade sa mnom kažu: "Ti jesi drugačija". I meni je to bilo onako: "Kako"? Nitko nije rekao recimo zašto. Rekli bi mi: Ljudi kao ti se ne nalaze često. Moje je dijete imalo problema u školi, dijete nema intelektualne teškoće, i kad se u prvom razredu nakon dva mjeseca škole susrelo s određenim izazovima saznali smo da je to autizam. I tako sam naišla na literaturu koja je opisivala autistične osobe bez intelektualnih teškoća i onda sam prepoznala i sebe, ispričala je Kosjenka.

Kada pričamo o spektru autizma bez intelektualnih teškoća i nekakvih združenih poteškoća, zapravo pričamo o razini jedan podrške što ne znači da su takvi ljudi bez problema u životu zato što često, pogotovo jer nisu dijagnosticirani kada su trebali biti, imaju različite združene mentalne poteškoće, depresija, anksioznost i druge, poremećaje prehrane, "burn out" i slično.

Najnovije statistike pokazuju da oko 80 posto slučajeva autizma ostaje nedijagnosticirano. U Hrvatskoj bi broj mogao biti i veći jer se psihologinja Maja Bonačić jedina bavi i dijagnostikom odraslih bez intelektualnih teškoća, i to tek posljednjih nekoliko godina.

- Ono što je najveći problem je to što se do prije 20 godina zapravo osoba kao dijete bez intelektualnih teškoća nije mogla ni dijagnosticirati. Ako si pričao ili upisao školu po redovitom programu - sve je u redu i nije ništa s tobom. Zanemarujući činjenicu da je zapravo glavni uzrok smrti autističnih osoba suicid. Dakle, nije problem znaš li čitati i pisati, nego želiš li živjeti, što se veoma zanemaruje, rekla je psihologinja.

- Išla sam na psihoterapije, prije dijagnoze bila sam kod dvije ili tri sjajne psihoterapeutkinje, ali nisam dobila nikakvo rješenje i nisam dobila odgovor što je to sa mnom, što sa mnom ne valja. Taj dio mi je bio dosta težak jer sam stalno imala osjećaj da sam nedovoljno dobro ljudsko biće, rekla je Kosjenka.

U vrijeme kada je Kosjenka počela sumnjati da je autizam odgovor na brojna pitanja koja si je cijeli život postavljala, najbliža dijagnostička adresa bila je Rim. Danas smatra da je odlazak onamo bio jedan od boljih životnih poteza.

- Osim te spoznaje da imam nepovratno životno stanje, koje je za cijeli život, to je taj dio s kojim sam se morala nekako internalizirati, drugo je bilo olakšanje jer konačno znam što to sa mnom ne valja. Konačno znam tko sam, na čemu mogu raditi, što trebam kod sebe prihvatiti. I onda je slijedilo naravno povezivanje s ljudima sličnim meni, ispričala je.

Svoju dijagnozu objavila je u roditeljskim grupama i uskoro su joj se počele javljati druge majke koje su prepoznale da imaju slične poteškoće kao i njihova autistična djeca. Iz toga je nastala grupa podrške, a zatim i udruga ASK.

- Većina nas ima problema s introspekcijom, što se meni događa u ovom trenutku, što ja osjećam, jesam li gladna, žedna, superfokus koji imam. Kad radim neki posao, ja uđem u to i ništa drugo nije bitno. I to bi znalo ljude oko mene zbuniti i povrijediti, kada bih bila u tom fokusu. Ne moram jesti, nitko ne mora jesti, samo trebam završiti svoj posao. I to je nešto što volim kod svog autističnog mozga, ali opet i nešto što sam morala naučiti kontrolirati, rekla je Kosjenka.