Upoznajte profesoricu Slobodanku Ostojić Kolonić

Njen drugi dom Klinička je bolnica Merkur u kojoj radi punih 35 godina. I danas uživa u odabranoj hematologiji koju opisuje kao inteligentnu struku. Iako ju znanstveno-nastavnički dio posla iznimno veseli, u potpunosti je posvećena svojim pacijentima zbog kojih neprestano traga za novim načinima liječenja i promiče vrijednosti struke. U našoj rubrici profil stručnjaka upoznajte profesoricu Slobodanku Ostojić Kolonić. 

Profesorice Ostojić Kolonić, je li hematologija, odnosno prije toga interna medicina, bila vaš željeni odabir?

- Apsolutno, to je ono što sam željela od četvrte godine studija, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, došla sam u Merkur i prvo predavanje održao je profesor Hauptman, jedno od najvećih imena u hrvatskoj hematologiji, i to što je on ispričao, ja sam valjda bila na par sekundi prestala uopće disati i otišla sam dalje učiti s tim da ako ikako budem mogla, hoću biti internist, ali prvenstveno hematolog. 

Kakva je hematologija kao struka i koliko se ona mijenjala tijekom ovih desetljeća?

- Još uvijek nakon silnih desetljeća rada, najljepši dio medicine štogod misle ljudi koji nas sada gledaju. Ja studente uvijek iznenadim s mojom tezom da je koštana srž najčarobniji organ u ljudskom tijelu, a ono što me privuklo hematologiji je to što je hematologija vrlo intelektualna. Kirurzi imaju taj manualni, a hematolozi imaju taj dio slaganja informacija ulaskom u točkaste mutacije, saznanja o bolesnoj stanici. 

I novim lijekovima kojih, naravno, kada je 1990. profesorica Ostojić Kolonić došla na hematološki Odjel Kliničke bolnice Merkur, nije bilo ni idejnom smislu.

- Četiri godine specijalizacije, tadašnji voditelj Zavoda za hematologiju je profesor Branimir Jakšić bio, jedan od najvećih stručnjaka u svijetu za liječenje jedne hematološke bolesti, to je bezstanična kronična limfocitna leukemija, nakon toga kao specijalist, danas su mi otvorene ruke da se usavršavam u onome što je bio moj novi odabir, a to je uže područje limfokolateralnih bolesti i moram priznati da sam se našla na najboljem mjestu u Hrvatskoj za učenje hematologije.

Iako je profesionalni put vezan uz Merkur, usavršavala se i u najboljem centru za koštane srži u svijetu, u Seattleu, za kojeg ju vežu lijepe uspomene.

- Svako jutro kada bih ulazila u tu bolnicu i u hodniku su bile četiri statue Nobelovih, ljudi koji su dobili Nobelovu nagradu, to je tako motivirajuće da shvatite da puno toga možete naučiti i da možete puno toga dati. 

Stoga je klinički rad profesorice Slobodanke uvijek pratio i onaj znanstveno-nastavnički. Od 2004. docentica je zagrebačkog Medicinskog fakulteta, autorica brojnih radova koji prate hematološke metode i dosege liječenja kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

- Nastava je nešto što jako volim. Prvo volim biti okružena mladim ljudima, drugo je prepoznati njihov entuzijazam, znači mi trenutno imamo grupu od 4 studenta četiri godine medicine koji bi na vježbama trebali biti tu kod nas od 8-12, oni dođu u pola osam i negdje u 15 sati s tugom napuštaju naš odjel, znači da u nastavi puno toga možemo dati.

Ali i u praksi, jer je već 10 godina predstojnica Zavoda za hematologiju koji je i Referentni centar za liječenje mijelodisplastičnog sindroma.Kaže, čast je to i odgovornost. Bila je u dva mandata predstojnica Klinike za unutarnje bolesti.

- Kada sam se s mjesta predstojnice vratila na Zavod za hematologiju i počela se baviti samo s hematologijom, onda je i kvaliteta mog života porasla za 100 posto. Znači, kad ste na čelu jednu takve ustanove, morate voditi računa i o poslu koji nije primarno vaš, a to su evidentiranje računa, financije...

Koje su najljepše strane Vašeg posla?

- Pacijent dobiva sve informacije, mi smo im dostupni, i ono što ja najčešće kažem, mi smo sada partneri. Mi smo tu da vam pomognemo i mislim da taj osjećaj da smo mi uz njih uz te tako teške i ozbiljne dijagnoze, mislim da je to jako, jako lijepo. Znači, bez obzira na to što sam ja nastavnik, bez obzira na to što imam obvezu se baviti i znanstvenim radom, za mene je apsolutno najljepše biti uz pacijenta.

Čime s u svojoj dugogodišnjoj karijeri najviše ponosite? 

- Svojim studentima, svojim bivšim studentima koji su sada specijalisti na ovom odjelu i nešto na što sam jako ponosna jer je to meni bilo omogućeno, to je da specijalistima, specijalizantima smo omogućili da mogu ići u inozemstvo na edukaciju.

Vlada li ovdje jedna prijateljska i ugodna atmosfera? 

- Uglavnom, ne cijelo vrijeme. To je kao u dobrom braku, puno se smijemo, što će moji suradnici potvrditi. 

Zadržati dobru atmosferu i raditi na dugogodišnjem planu za liječenje hematoloških bolesti i razvoja Zavoda, budući je plan profesorice Slobodanke. Kaže, ima viziju što će biti za deset godina – za sada se sele u nove prostore gdje će imati mogućnost obavljati terapije koje sada nisu bile moguće.

Sve kako bi svojim mnogobrojnim pacijentima olakšala tijek bolesti i poboljšala njihovu kvalitetu života.