Kad se pilo s nogu: priča o “stajačnicama” i "kompletićima"

Sedamdesetih godina gradovi su živjeli drukčijim ritmom - kava se pila na brzinu, često uz konjak, a druženje se odvijalo stojeći, uz šank.

Sedamdesete su donijele novi gradski ritam - uz industrijalizaciju i dolazak radnika, gradovi se pune malim lokalima u kojima se nije sjedilo, nego pilo na brzinu.

Riječ je o tzv. “stajačnicama”, kolokvijalnom nazivu za kafiće i birtije u kojima se piće konzumiralo stojeći. Upravo toj atmosferi vraća se dokumentarna serija Gdje je nestalo? Ili nije?: Birtija, koja oživljava vrijeme takvih mjesta i njihovih posebnih rituala.

"Stajačnice" su se otvarale uz tvornice i radile od ranog jutra, a gosti su dolazili prije posla - kratko, brzo i bez zadržavanja.

Najčešće se pio konjak, travarica ili loza, a da bi se ubrzala usluga, čašice su već čekale poslagane na šanku.

U jednoj smjeni znalo se prodati i do petnaest litara žestice.

S vremenom su takvi lokali postali više od usputnih stanica. U Zagrebu su se širili prema centru i okupljali različite ljude, dok su u Splitu dobili mediteranski štih - uz kavu, kolače i razgovore o Hajduku.

Posebno su popularne bile kombinacije - "stajačnica" i slastičarnica ili čak dućana i bara, gdje se uz kruh i mlijeko moglo popiti i piće.

U legendarnim kafićima okupljali su se svi, od profesora i liječnika do ribara i umjetnika, a šank je bio mjesto gdje su se dogovarali poslovi i stvarale male zajednice.

Kava se rijetko pila sama. “Kompletić” - espresso i konjak - bio je gotovo pravilo, uz brojne varijacije koje su se prilagođavale tempu života. Sve je bilo brzo, ali atmosfera je bila topla i živa.

S vremenom se filozofija promijenila. Kafići su postali mjesta u kojima se ostaje dulje, razgovara i gradi društveni život, ali trag "stajačnica" i dalje ostaje duboko upisan u kolektivno sjećanje.