Kako živi meksička, a kako hrvatska glumica u sapunici

Jedni ih iskreno preziru. Drugi, pak, razvijaju ovisnost o njima. Ono što je sigurno, malo koga ostavljaju ravnodušnim. Riječ je o TV sapunicama. Koja je tajna njihove privlačnosti? Zašto su mnogi spremni zbog njih mijenjati dnevnu rutinu, a nekima se već na njihov spomen diže svaka vlas na glavi?

Psihoterapeutkinja Zora Subotić kaže da je problem sa sapunicama u tome što nude model života koji se ne temelji na zdravim odnosima.

- Sapunice se temelje na disfunkcionalnim obiteljima i disfunkcionalnim odnosima jer se samo na takvoj osnovi mogu graditi stalne drame, spletke, priče - kaže Subotić za emisiju Puls.



- Sapunica je ljubavna serija, najsličnija možda nekakvom ljubavnom romanu i dosta slična bajki. Tako je očekivati od nje da će imati nekakve baš jako, jako realistične prikaze... Neće proći. Neće proći u ljubavnoj priči da mi sad pokazujemo podrumski podstanarski stan, osim ako ne prikazujemo sirotu djevojku koju će za 15 epizoda netko izbaviti iz toga. Ne, to uvijek mora izgledati romantično - kaže Zrinka Pavlić, scenaristica i TV-kritičarka.

Barbara Nola, jedna od najpoznatijih hrvatskih glumica iz sapunica, otkriva da ih u početku nije htjela raditi.

- Sebe sam doživljavala kao drugu vrstu glumca. U principu me bilo strah, mislila sam: "Ja to ne mogu, to je nemoguće, nemoguće je odglumiti 15 scena dnevno..." Sjećam se da sam imala totalni napad panike prvi dan kad sam došla i prvih jedno mjesec dana sam bila non stop u panici. I onda mi se dogodilo nešto nevjerojatno: skužila sam da sam baš osoba koja strašno brzo uspijeva nešto uloviti i zapravo nemam vremena previše onda za neko razmišljanje, nego baš to, kad me netko baci u vatru, nekako najbolje reagiram - kaže Nola.
Zrinka Pavlić objašnjava da je jedna od glavnih razlika turskih telenovela u odnosu na južnoameričkih u tome što je u turskima sve smrtno ozbiljno.

- To se onda prelijeva i na sve ostalo, i na te njihove grandiozne scene, i jako emotivne kadrove u kojima se svi gledaju s golemom emotivnom napetošću. I Turci to rade sjajno. Južnoamerikanci, s druge strane, oni su drugačija kultura, kultura prštavog života, veselja, plesa, pjesme, vikanja, šamaranja i tako dalje. Tamo ćete više imati one scene u kojima se nitko neće dugo gledati nego će doći, opaliti šakom u glavu, derati se, urlati, plakati... - kaže Pavlić.

Novinar i urednik Enio Dellavia navodi kako su meksičke sapunice, ili kako ih oni nazivaju - telenovele, došle su u Hrvatsku 1993. godine - i tu je počela pomama.

- Poznavajući taj jezik koji je u tom trenutku bio španjolski i portugalski, javio sam se jednom tiskanom mediju s prijedlogom da im mogu ponuditi usluge prevođenja. I tu je zapravo krenula nekakva čak i novinarska karijera - kaže Dellavia.
Dellavia kaže da ne zna koliko dobro zarađuju hrvatski glumci, ali da oni u Meksiku doista žive živote likova najmoćnijih obitelji koje u tim serijama i tumače.

- Vas na vratima dočeka majordom, dovede vas do sale gdje vas preuzima domaćica koja se brine samo za tu prostoriju, dolaze vam iz kuhinje dvije djevojke koje poslužuju priče - kaže Dellavia.

A kako izgleda rutina hrvatskih glumaca?

- Kad snimaš, zbilja jest neko izvanredno stanje. Najčešće se jako rano dižemo, uglavnom se dižeš u 5 i nešto, u šminki si već u 7, tamo brzo ponavljaš tekst, već si budan totalno, u 6 ti je mozak već "sto na sat". Meni se dogodi da do 10 već snimim sedam scena u studiju. I tako cijeli dan. I kad su rupe na snimanju, brzo učiš, ponavljaš, stalno ponavljamo tekstove - kaže Nola, dodajući da treba imati užasnu samodisciplinu.

- Sve drugo čovjek miče na stranu, sve moguće druge aktivnosti u životu. Život staviš na čekanje - dodaje Nola.

- Teško je to. Ali kaj? Zabavno je - zaključuje.
Lijepe haljine i interijeri, priroda... To su samo neki od privlačnih elemenata koje spominju ljubitelji sapunica.

- Često se prikazuju odnosi u familiji, familijarni problemi, pa onda njihova sreća, njihove lijepe haljine, izleti u prirodu... Kuhinja pogotovo, kad se servira stol, vidite sve i svašta. Kad su sapunice, onda je to pun stol divne i vjerojatno zdrave hrane - kaže umirovljenica Verica Takač. Ipak, napominje da ne želi sve te haljine i kuće za sebe, jer je obična penzionerka koja živi svoj život.

A tu je i još jedan bitan razlog za uživanje u sapunicama.

- Mislim da se iz sapunica može nešto naučiti, pogotovo ne činiti zlo, da mladi vide. Jer u sapunicama oni koji su dobri, uvijek na kraju dožive happy end. U životu ne znam da je baš uvijek tako -  kaže gospođa Verica.

A neke ljubiteljice sapunica imaju čak i običaj navijanja alarma kako ne bi propustile svoju omiljenu seriju.

- Kad se čovjek jedanput uključi gledati, onda se više ne može isključiti. To je problem. Jednostavno, iz dana u dan te tjera da ponovno gledaš. Nastane ti neka vrsta navike - kaže umirovljenica Gordana Špančić Bakal.

- Kao što je teško izaći iz lošeg odnosa, tako je teško izaći iz sapunice. To je paradoks. Mi puno lakše izađemo iz dobrog odnosa, zdravog odnosa. To je zato što se dobar odnos temelji na ljubavi i slobodi izbora, a nezdrav na ovisnosti. Mi se stalno nadamo da će se jednog dana dogoditi ono nešto, zato ljudi godinama ostaju u lošim odnosima jer stalno žive na nekoj ideji potencijala koji samo što se nije dogodio - smatra Zora Subotić, koja kaže da u sapunicama najviše profitiraju oni koji ih rade.

- To je jedan veliki proizvod otuđenog vremena gdje ljudi, umjesto da žive život, zapravo gledaju život - kaže Subotić.