Ksenija Urličić: Moja sretna sedmica pred kamerama i iza njih

Hrvatska radiotelevizija Kseniji Urličić bila je drugi dom punu 41 godinu. Ondje je gradila televizijsku karijeru, pronašla supruga i osnovala obitelj, a danas kao baka šestero unučadi i prabaka sedmero praunučadi svoj životni album najradije naziva "Moja sretna sedmica".

Put pred kameru počeo je još u tinejdžerskim godinama, kada je kao skakačica u vodu dobila ulogu u filmu o Jolandi Gruber, prvoj ženi pomorskom kapetanu. Snimanje u hladnom moru i čupanje obrva brzo su ugasili njezine glumačke ambicije, ali ju je upravo film poslije doveo na televizijsku audiciju za najavljivačice.

Trema je bila golema, a televizijski rituali danas zvuče gotovo nestvarno: kosa se prala "na televiziji", program je bio crno-bijeli, a šminker Braco pokušavao ju je uvjeriti da se mora odlučiti želi li biti "spikerica i zvijezda" ili ostati kod kuće s kuhačom. Ksenija je odabrala televiziju, ali nije dopustila da joj promijeni identitet - čak joj je i frizura ostala gotovo ista četrdesetak godina.

Zbog odlučnosti i discipline prozvali su je "čeličnom", poput Margaret Thatcher, premda za sebe kaže da je izrazito emotivna i osjetljiva. Čvrstina je ipak bila nužna za velike izravne prijenose, u kojima se trajanje programa smjelo razlikovati tek nekoliko minuta od plana.

Najviše je pamti "Sedma noć", glamurozna emisija nastala u skromnim produkcijskim uvjetima i ratnim godinama, u koju su rado dolazile najveće estradne zvijezde. Sedmica je za Kseniju oduvijek bila sretan broj: rođena je sedmoga, nedjelja je sedmi dan, a nakon televizijske karijere stiglo je i sedmero praunučadi.

Na Euroviziji se, priznaje, miješala u sve - od izbora pjesama do koreografije - pa su govorili da je "kao margarin". Svojim najvećim talentom ipak smatra sposobnost prepoznavanja vrijednih ljudi, entuzijasta i zaljubljenika u posao. Tako je na Radiju 101 čula mladog Grgu, pozvala ga na televiziju i pomogla mu pronaći pravi profesionalni put.

U mirovini je već 26 godina, ali prijateljstva iz televizijskih dana nisu prestala. Pet kolegica koje su se bavile sličnim, gotovo konkurentskim poslom postale su bliske prijateljice i nastavile se redovito okupljati na svojoj "večeri za pet".

- Nije važno kolika je mirovina, nego koliko je dugo primaš, zaključuje Ksenija, listajući album karijere koja je počela u crno-bijelom programu, a obilježila neka od najglamuroznijih poglavlja hrvatske televizije.