Od Mićine olovke do Beusanovih brkova, sve za pobjedu

Dok su jedni zabijali golove i osvajali medalje, drugi se u komentatorskoj kabini nisu usudili pomaknuti da nešto ne ureknu. A mi smo pred televizorima vikali, skakali i preko noći postajali stručnjaci za svaki sport u kojem bi se pojavila hrvatska zastava.

Svatko ima neku utakmicu za koju točno zna gdje ju je gledao. I s kim. Vjerojatno pamti i trenutak kad je prestao sjediti, premda se više ne sjeća je li poslije uopće sjeo. Od francuske bronce i Goranova Wimbledona do Janičinih medalja, rukometnog zlata i ruskog srebra, razloga za takvo ponašanje nije nedostajalo.

U "Ponovno zajedno: Mala zemlja za velike dočeke" kod Daniele Trbović okupili su se Zvonimir Boban, Dražen Ladić i Vlado Šola te Mićo Dušanović, Božo Sušec i Marko Šapit. Jedni su nam priuštili nezaboravne sportske trenutke, drugi im dali glas. A priče iza tih trenutaka uključuju VHS kazete, jednu vrlo važnu olovku i brkove koji su ipak preživjeli Svjetsko prvenstvo.

Izgubili od Samobora, pa osvojili Hrvatsku

Prije nego što su 1998. osvojili svjetsku broncu, hrvatski nogometaši izgubili su od Samobora 2:1. Nije baš rezultat zbog kojeg biste počeli pripremati doček, ali Boban tvrdi da u momčadi nije bilo panike.

- Mi nismo radili dramu od toga. Bili smo svjesni naših vrijednosti, kapaciteta i znali smo da ćemo, kad jednom krene Svjetsko prvenstvo, biti pravi, prisjetio se.

Ladiću je prvenstvo u Francuskoj bilo kruna igračke karijere. Na njega je stigao s 35 godina i osjećajem da je to prilika koju mora iskoristiti. Momčad je rasla iz utakmice u utakmicu, a do susreta za treće mjesto nogomet im je očito postao toliko dobar da im se nije išlo kući.

Za to vrijeme kod kuće je vladalo ludilo o čijim razmjerima igrači nisu imali pravu predodžbu. Nije bilo pametnih telefona ni društvenih mreža, a djelići atmosfere stizali su i na VHS kazetama. Umjesto povlačenja u sobe i gledanja u ekrane, družilo se i kartalo.

- Mi apsolutno nismo imali minimalnu ideju s koliko strasti, s koliko ljubavi, s koliko stvarno ludila živi tada Hrvatska. Kad smo sletjeli, onda smo to vidjeli, rekao je Boban.

Tri gema bez pomicanja

Gorana Ivaniševića nije bilo jednostavno gledati. Još ga je teže bilo komentirati, osobito ako ste Mićo Dok je Goranu išlo dobro, ništa se nije smjelo mijenjati. Ni položaj tijela. Mićo je tako tri gema ostao u istom položaju jer je Goranu dobro išlo.

Poslije je došla na red olovka. Ako ju je držao dok je Goran osvajao poene, morao ju je nastaviti držati. Logika je bila sasvim jasna:

- Ne smiješ ga ureknut da si ti kriv, razumiješ.

Nakon pobjede napokon se moglo odahnuti i nazdraviti. Mićo je uzeo dvije čaše šampanjca i pred Gorana stigao s neobičnim prvim pitanjem, zapravo molbom:

- Ajde, reci, molim te: "Ja sam pobjednik Wimbledona".

Nakon svega što su prošli, tu je rečenicu očito trebalo čuti naglas.

Beusanovi brkovi i rusko srebro

Ako ste mislili da je slične rituale imala samo publika kod kuće, ekipa Zabivake iz 2018. mogla bi vas razuvjeriti. Ista mjesta, isti raspored, ista hrana. Dok Hrvatska pobjeđuje, ništa se ne dira.

A onda je Mateo Beusan otišao na finale u Rusiju.

- Ja ne znam znaju li to ljudi, ali razlog zašto Hrvatska nije bila zlatna u Rusiji je Mateo Beusan, našalio se Marko Šapit.

Odlazak na finale bio je poklon Beusanu za završetak televizijske karijere, ali je poremetio brižno održavan studijski poredak. U slučaju hrvatskog zlata bilo je dogovoreno i brijanje njegovih legendarnih brkova.

Boban je cijelu raspravu o tome tko je gdje sjedio i što je jeo dočekao kratkom opaskom:

- A ja sam mislio da smo mi bitniji.

Tko je to Šoli skočio na leđa?

Rukometaši su 2003. u Portugal otišli bez velikih očekivanja javnosti. Iza njih je bilo posljednje mjesto na Europskom prvenstvu, a početak svjetskog nije obećavao preokret: poraz od Argentine pa mučenje sa Saudijskom Arabijom.

- Za razliku od mojih dragih kolega iz nogometa, mi nismo znali koliko vrijedimo, priznao je Šola.

Među onima koji su se veselili rukometnim pobjedama bio je i jedan budući kapetan nogometne reprezentacije.

Nakon pobjede protiv Danske mladi hrvatski nogometaši utrčali su na teren i slavili s rukometašima. Šola je tek dvadeset i nešto godina poslije, zahvaljujući prijatelju, doznao tko mu je tada skakao po leđima.

- Ja odem doma i idem gledati i stvarno, Luka Modrić skače po mojim leđima.

Prijenos i s tri slomljena rebra

Uz velike rezultate pamtimo i glasove koji su ih pratili. Janicu na snijegu, Gorana na travi, nogometaše i rukometaše u trenucima kad više nitko nije mogao ostati miran. No ono što se događalo s druge strane mikrofona gledatelji uglavnom nisu mogli znati.

Božo Sušec iz Francuske 1998. ponio je i vrlo bolnu uspomenu. S kolegom Lukom Trifkovićem doživio je tešku prometnu nesreću, nakon koje je završio u bolnici s tri slomljena rebra. Izašao je na vlastitu odgovornost jer ga je čekao prijenos utakmice.

- Boli te kad dišeš. Ne daj Bože da kihneš, opisao je.

Nada se da gledatelji nisu osjetili koliko ga boli. Čuli su komentatora, a za rebra nisu morali znati.

Doček s kojeg se nikome nije išlo kući

Dvadeset godina nakon francuske bronce Ladić se iz Rusije vratio sa srebrom, ovaj put kao član stručnog stožera.

- Ponovno sam bio mladi 55-godišnjak, nasmijao se.

Mnogo toga podsjetilo ga je na 1998.: rast momčadi, zajedništvo, potrebna doza sreće i doček. Samo što je put od zračne luke do zagrebačkog Trga 2018. prerastao sve satnice.

Šapit se prisjetio da su prve procjene govorile o dva do tri sata. Televizijska ekipa za svaki je slučaj planirala pet do šest. Ni to nije bilo dovoljno. Ali nikome se nije išlo. Ni gostima u studiju, koji ionako kroz zakrčeni grad teško da bi stigli kući. 

A što kad sve utihne?

Nama ostaju snimke koje možemo gledati koliko god puta želimo. Sportašima već stiže sljedeća utakmica, a nekima upravo završetak velikog natjecanja najteže pada.

Šola je priznao da ga i nakon osvajanja zlata, čim sjedne u svlačionicu, sustigne pitanje - Što ću ja sutra raditi? Ladić je radost najradije nosio kući, među prijatelje s kojima dijeli svakodnevicu. Boban pak kaže da u vrhunskom sportu slavlje kratko traje: već na putu do tuša moraš razmišljati o sljedećem protivniku.

Mićo je svoju računicu iznio nešto jednostavnije:

- Ako smo dobili, ja sam sretan. I mogu raditi još pet sati, baš me briga, i idem slaviti. Ako smo izgubili, neću nikog vidjeti.

Za taj osjećaj ipak ne morate biti ni svjetski prvak ni sportski komentator. Dovoljan je televizor.