Pljočkanje - igra kojom su djeca kratila vrijeme dok su čuvala stoku

Iznimne vijesti za našu kulturnu baštinu. Nakon što je pljočkanje prije šest godina zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro, nedavno je ta igra upisana u registar dobrih praksi UNESCO-a. I to u sklopu međunarodnog programa za očuvanje tradicijskih igara koji je inicirala Italija, a pridružili su joj se Hrvatska, Belgija, Cipar i Francuska.

Livada, jedan manji i nekoliko većih plosnatih kamena veličine šake - to je od rekvizita dovoljno za pljočkanje. Ostalo je na koncentraciji i preciznom hicu igrača.

- Za rezultat treba puno vježbati. Puno trenirati, a inače se igra do 13 punata. Tko prvi dobije, taj je pobjednik, naglašava Mario Orbanić, pljočkar iz Žminja.

Punat, odnosno bod, dobiva onaj tko pljočku baci najbliže bulinu. Često presuđuju milimetri.

- Emotivno je. Svaki je sport emotivan, nema tu. Svatko zaiskri, svugdje borba, mora biti rivalstvo, govori Mario Piljan, pljočkar iz Vodnjana.

Pljočkanjem su nekada djeca kratila vrijeme dok su čuvala stoku. Ta se pastirska igra spominje u povijesnim spisima iz vremena Venecije. 

Danas u Istri postoji desetak klubova sa 170 članova koji se natječu u ligi i na turnirima.

Za upis u registar dobrih praksi UNESCO-a bio je iznimno važan kontinuitet igre. 

- Bitno je to da ona još ima taj tradicijski element, kad se u povodu različitih pučkih fešti nađu ljudi pa se spontano igra na tradicijski način, naglašava Mirjana Margetić, muzejska savjetnica iz Etnografskog muzeja Istre.

UNESCO-ova je zaštita ono čemu su naši pljočkari težili.

- Da pljočkanje ostane živa kulturna baština, a ne samo riječ na papiru ili zapis, istaknuo je Milivoj Pacenti iz Istarskog pljočkarskog saveza.

Kruna je to zaštite nematerijalne kulturne baštine.