Čari gledanja božićnih filmova na televiziji

Daniel Rafaelić u Maloj školi filma na primjeru klasika "Čudo u 34. ulici" iz 1947. godine objasnio je zašto gledanje božićnih filmova na televiziji ima posebnu čar.

- Božić je pred vratima, i to je uvijek dobra prilika da vidimo neke klasike koje smo gledali 200 puta, naravno na televiziji. Televizija ima tu čar da je jednostavno neke filmove posvetila. Jedan od tih filmova je crno bijeli film Čudo u 34. ulici. Nastao je 1947. godine, nakon Drugog svjetskog rata i osjeti se u njemu ta težina stvaranja nakon rata. Kroz scenarij se provuklo nekoliko stvari - taj ratni užas koji je upravo završio, iako je to vrijeme američkog trijumfa, rekao je na početku razgovora Daniel Rafaelić.

Taj film uči nas da su čuda moguća i u ružnom korporativnom svijetu.

- To je jedan apsolutno nevjerojatan film koji je doživio i jako loš 'remake' iz 1990-ih godina, i to je film koji pokazao kako se djecu može učiti kako gledati filmske klasike. U glavnim su ulogama Edmund Gwenn i Natalie Wood, koji u sebi sadržavaju ono najljepše i ono svevermensko. Danas se ne slika Mona Lisa jer je Da Vinci napravio savršenstvo, tako je i s filmskim klasicima, ustvrdio je Rafaelić.

Ovo je lijepa prilika da se tako nešto vidi na televiziji:

- To je mediji koji savršeno pogađa blagdansko-komercijalni aspekt Božića, ali kao blagdana oko kojeg se svi okupe i onda ne gledaju filmove na 'online' nego dok se emitiraju na televiziji, ustvrdio je Rafaelić.

Taj je film obilježio i početak karijere Natalie Wood.

- Ona je beskrajno čarobna i darovita, kao i Edmund Gwenn - neke njegove kasnije ili ranije uloge nemaju tu snagu koju je tu pokazao. To je strašno zabavno i dobro, ali film kao i svaka prava božićna drama ima i jedan ozbiljan dramski premaz tako da u tom filmu ima svega. Izuzetno je ugodan za gledanje, zaključio je Rafaelić.

Originalnu verziju Čuda u 34. ulici prikazujemo na Badnjak, na HTV1 od 7,40 sati, a preradu iz 1994. godine također na Badnjak, na HTV2 od 22,30 sati, te na Božić u 16,50 sati.