16:45 / 22.12.2020.

Autor: Dobro jutro, Hrvatska/V.M./HRT

Što čitati? – knjigu koja nam svima treba ili Ionesca za djecu

-

-

Foto: - / -

U ovotjednoj književnoj preporuci urednica HRT-ovih radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović predstavila je publicistički naslov 'Ljudski rod' Rutgera Bergmana i 'Priče 1, 2, 3, 4' Eugènea Ionesca.
U ovotjednoj književnoj preporuci urednica HRT-ovih radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović predstavila je publicistički naslov 'Ljudski rod' Rutgera Bergmana i 'Priče 1, 2, 3, 4' Eugènea Ionesca.

Rutger Bregman: 'Ljudski rod', Naklada Ljevak, prev. Svetlana Grubić Samardžija

Rutger Bregman je nizozemski povjesničar i nova je zvijezda među historiografima. Njegova je knjiga u izvorniku je objavljena u svibnju, puštena u svijet iznuren prvim valom 'koronakarantene'.

Rutger Bregman jedan je od najistaknutijih mladih europskih mislilaca (rođ. 1988. god.). Povjesničar i suradnik časopisa The Correspondent, autor je četiri knjige s područja povijesti, filozofije i ekonomije.

Njegova knjiga 'Utopija za realiste' prevedena je na trideset dva jezika i bila bestseler New York Timesa te je dovela pokret za temeljni dohodak na naslovnice svjetskih medija. Prevedena je i na hrvatski.

Knjiga 'Povijest napretka' osvojila je belgijsku nagradu Liberales za najbolje publicističko djelo u 2013. godini, a dvaput je i bio nominiran za prestižnu nagradu European Press Prize za novinarski rad u već spomenutom časopisu. Živi u Nizozemskoj.

2013. filozof Rob Wijneberg pozvao je Bregmana na kavu, jer je namjeravao pokrenuti novu novinarsku platformu - bez vijesti, bez reklama, bez cinizma, ali s rješenjima. Nekoliko mjeseci kasnije skupili su novce i Bregman je dobio novi posao. Ta knjiga je rezultat 6 gododina rada za tu platformu 'De Correspondent'.

Naslov knjige u izvorniku je 'Većina ljudi je u redu' i to je poruka knjige koja počinje citatom 'Čovjek će postati bolji ako mu pokažete kakav je' A.P. Čehova.

Autorovo istraživanje dolazi do zaključka da je čovjek tisućljećima imao pogrešan pogled na sebe, da je čovjek sebičan i loš - to nema veze sa stvarnošću. Ako prijeđemo na novu sliku o čovjeku (čeka nas novi svijet), možemo voditi sasvim drukčiji život.

Uvjerljiva je to priča koja nam trenutno svima treba, i tvrdi da su zapravo naša unutarnja dobrota i spremnost na suradnju bili najvažniji čimbenici preživljavanja na ovom planetu.

Zapadnjačka misao - od Machiavellija do Hobbesa, od Freuda do Pinkera - prešutna je pretpostavka da su svi ljudi loši. Dapače, ljudi ne samo da su loši, nego i uvijek djeluju gonjeni vlastitim interesom, a što ako to nije točno, pita se Bregman.

On tvrdi nešto sasvim suprotno: realistično je i revolucionarno pretpostaviti kako su ljudi dobri. 200 000 godina ljudske povijesti stavlja u sasvim drugačiju perspektivu, dokazujući nam kako smo predodređeni biti ljubazni te skloniji suradnji i povjerenju u drugoga.

Pokazuje kako vjerovati u ljudsku darežljivost i suradnju nije tek optimistična fantazija – to je stvarnost.

Kad u drugima vidimo sve najgore, to će i iz naše politike i ekonomije izvući ono najgore. No, vjerovanje u ljudsku dobrotu i altruizam može biti novi način razmišljanja – te poslužiti kao temelj za postizanje istinske promjene u našem društvu.

Bregmanova teza je jednostavna, ali radikalna: većina je ljudi dobra, a sebi činimo medvjeđu uslugu pretpostavljajući sve najgore o drugima. Bregman tvrdi kako je vjerovanje u ljudsku dobrotu temelj trajne društvene promjene.

Bregmana će se neki sjetiti zbog govora kojeg je lani uputio milijarderima u Davosu. Govoreći na Svjetskom ekonomskom forumu, poručio je: 'Porezi, porezi, porezi. Platite poreze! Jer, sve ostalo je, ako mene pitate – sranje'.

Licemjerima koji u Davos lete privatnim avionima ne bi li slušali izlaganje Davida Attenborougha o klimatskim promjenama s osmijehom na licu je dobacio da, dok su im puna usta ‘filantropije’, ‘pravednosti’, ‘humanosti’, u praksi čine sve da izbjegnu platiti poreze, odbijaju građansku obvezu koja je jedan od temelja pravednijeg društva.

- Osjećam se kao da sam na konferenciji vatrogasaca na kojoj je zabranjeno govoriti o – vodi, poentirao je tom prilikom.

Raznim argumentima Bergman objašnjava da je ogromna većina ljudi intrinzično dobra, da nam je kao vrsti inherentna suradnja i pomaganje, nikako nasilje.

'Ljudski rod' je po sadašnji poredak subverzivna knjiga jer, pristanemo li vjerovati jedni drugima, ojačamo li suradnju na koju smo po svojoj prirodi pozvani, što će nam svi ti lako zapaljivi lideri, generali, egom krhke vođe koje vode u krivom smjeru?

Bregman, pokazujući od čega je iznutra sazdana naša vrsta, nudi nadu da možemo drugačije ustrojiti škole, korporacije, zatvore, pravnu državu, demokraciju jer ključne institucije društva napravljene su vodeći se premisom da je čovjek čovjeku vuk.

Bregman nije naivac, svoja zapažanja temelji na bitnim radovima povijesti, antropologije, psihologije, biologije, arheologije, ekonomije. Pedantno je istražio pozadinu raznih znanstvenih istraživanja, preispitivao, pa metodično raspravljao o nekima od antologijskih eksperimenata koji čine kamene temeljce socijalne psihologije - i raskrinkao ih.

Jedan od najpoznatijih je i onaj iz 1971., eksperiment koji je šokirao svijet, napravljen sa studentima Stanforda, u podrumu koji je za potrebe eksperimenta pretvoren u zatvor. U pokusu su sudjelovale dvije grupe studenata, jedni su bili zatvorenici, drugi čuvari.

Čuvari su se brzo uživjeli u ulogu, gotovo se pretvorili u čudovišta, maltretirali zatvorenike od kojih su mnogi u kratkom vremenu razvili znakove depresije, napade panike… Voditelj istraživanja, psiholog Philip Zimbardo, zaključio je da je svatko od nas u stanju učiniti jezive stvari, jer to je, kaže, prirodna posljedica odijevanja uniforme.

Kasnije se pokazalo da je Zimbardova studija prevara. Francuski sociolog Thibault Le Texier 2013. istražio je arhiv Stanforda, začudo bio je prvi koji je pokazao interes za Zimbardove spise, uronio u njih i našao da tamo jasno stoji da su Zimbardo i njegovi suradnici zapravo studente čuvare tjerali da se ponašaju što grublje, a Zimbardo je na kraju eksperimenta lažno tvrdio da je bio šokiran njihovim sadističkim ponašanjem.

Zapisi pokazuju i da je, unatoč pritisku, velika većina studenata čuvara ostala čak i ljubazna prema studentima zatvorenicima, kamoli da su se dali uvući u sadističke igre.

Osim slučaja notornog eksperimenta sa Stanforda, Bregman u ‘Ljudskom rodu’ navodi niz poznatih primjera iz socijalne psihologije za koje se otkrilo da su bitno manjkavi, dapače manipulirani a koji su svi donijeli bitne i stotinama tisuća puta citirane zaključke o nasilnoj ljudskoj prirodi.

U knjizi ‘Ljudski rod’ više je priča koje su materijal za naslovnice svjetskih medija, a ipak su ostale poznate tek malom broju ljudi. - Čak i ozbiljni, kvalitetni mediji radije će objaviti ono što je negativno, priču o nečem lošem. Ako imate neko novo istraživanje koje potvrdi nešto negativno o ljudskoj prirodi, pošalje poruku o mračnoj ljudskoj strani, to je vijest koja dobije prostor u svim medijima, koja završi po naslovnim stranicama. A onda se pojavi znanstveni članak koji opovrgne neki davni antologijski eksperiment, pokažu da imaju dokaze da je inicijalno istraživanje bilo lažirano, ali to u medijima uopće ne dobije pozornost, govori Bregman.

No nije li svima muka od loših vijesti? Ljudi su gladni čuti išta pozitivno.

Eugène Ionesco: 'Priče 1, 2, 3, 4', Mala zvona, prev. Sanja Lovrenčić, ilustracije Vendi Vernić

Zametnute, zaboravljene priče za djecu francuskog dramatičara Eugènea Ionesca, klasika 20. stoljeća predstavnika Teatra apsurda, najpoznatijeg po drami 'Ćelava pjevačica' kojoj se ove godine obilježava 70 godina od praizvedbe (u Zagrebu tim povodom postavio ju je Teatar ITD).

Jednoga dana godine 1967. jedan je nakladnik rekao jednom ilustratoru neka predloži pisca s kojim bi želio surađivati. Ilustrator je hrabro predložio dvojicu svojih omiljenih dramskih autora, Samuela Becketa i Eugènea Ionesca.

Premda se inače nije bavio pisanjem za djecu, Ionesco je prihvatio izazov i ubrzo napisao ove četiri priče ‘za djecu mlađu od tri godine’. U njih je pretočio neke trenutke iz vlastitog života i neke (verbalne) igre kojih se igrao sa svojom kćeri dok je bila malena.

Njegov svijet slobodne mašte, humora i apsurda i u ovim je pričama jednako originalan i prepoznatljiv kao i u dramama, koje su mu donijele svjetsku slavu.

Za prvo hrvatsko izdanje 'Priča 1, 2, 3, 4' ilustratorica Vendi Vernić stvorila je likovni jezik koji se diskretno oslanja na stilove oblikovanja iz godina nastanka ovih Ionescovih tekstova, ostajući pritom originalan, slobodan i maštovit.

Ionesco je rođen 26. studenog 1909. u rumunjskom gradu Slatini. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskinja grčko-rumunjskog porijekla. Preminuo je u Parizu 28. ožujka 1994. u svojoj 84. godini, a pokopan je na pariškom groblju Montparnasse.

Kasnih 1960-ih Ionesco je objavio seriju, kako ih je sam opisao, 'smiješnih priča' koje je napisao za svoju kćer. Priče su bile ilustrirane fantazmagoričnim slikama švedskog umjetnika Etiennea Delesserta, a objavio ih je Harlin Quist, izdavač koji je vjerovao da je smisao literature za uspavljivanje 'da razbudi dijete, potakne ga na razmišljanje, stimulira ga, provocira, a ponekad čak i izmuči'.

Zbirka donosi priču o djevojčici Josette, 'koja je već velika cura, ima 33 mjeseca', njezinoj mami, koja je obično odsutna ili spava, i njezinom tati koji obično ima mamurluk, ali unatoč tome uspijeva pročitati Josette priču prije spavanja. Priče su nepovezane i čudne, a obično se svode na očeve napore da u jednom navratu ne izgubi naracijsku nit.

'Priče 1, 2, 3, 4' u Ionescovom duhu donose začudan, intiman svijet jednog pariškog kućanstva, pariške obitelji, svijet neumorne djevojčice Josette, njezinih roditelja i njihove kućne pomoćnice Jacqueline.

Radnju gradi u jutrima koja počinju igrom oca i djevojčice, oslanjajući se pritom na imaginaciju kao alat i ključ za otvaranje igre. S obzirom na to da je Ionesco teatar apsurda na jedan način otvorio upravo kroz govor i jezik, to se vidi i u slikovnici - autor kroz očeve verbalne igre potiče imaginaciju djevojčice Josette.

Nakon početnog zanosa, priče su se izgubile iz vida i njegove dječje slikovnice postale su legendarni 'jednorog žanra', često se o njima raspravljalo, ali vrlo rijetko su viđene u knjižarama.

2012. godine prvi put nakon 1970-ih godina prošlog stoljeća, američki izdavač McSweeney’s je ponovno objavio Ionescovu zbirku od četiri priče pod jednostavnim naslovom: 'Stories 1, 2, 3, 4'. s preporukom da su za djecu od 6 do 10 godina. Ionesco je govorio da su to priče za djecu mlađu od tri godine, no možda su ipak za nešto stariju dob.

Američki izdavač piše i da su te apsurdne pripovijetke namijenjene odraslima, i to onima koji vole avangardne slikovnice, a tek potom djeci.

To su nekonvencionalne priče za djecu, slikovnica s apsurdističkim pristupom, no znamo da djeca život i priče doživljavaju potpuno drugačije.

Djeca vole apsurdne priče. Francuski pjesnik Charles Baudelaire tvrdio je da djeca sve vide novim pogledom, što ih čini prirodnom publikom avangardnih stilizacija. Dječji životi puni su neriješenih priča i nelogičnih zapleta.

Pogledajte gostovanje Karoline Lisak Vidović u emisiji Dobro jutro, Hrvatska:

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!