Svi smo mi Dudeki

Imao sam nepunih deset godina kada sam upoznao Draža. Draž je u mojoj dječjoj glavi trebao biti junak, poput do tada upoznatih mojih istinskih junaka Pere Kvržice, Gary Coopera, ili npr. Borisa Dvornika. Imao je sve odlike kao i oni. Pošten, pravedan, odan, pa čak i hrabar na momente.

Svi su moji dotadašnji junaci nakon teških iskušenja, na koncu pobijedili neprijatelje i nepravdu, te priču doveli do kraja tj. do zadovoljenja pravde i istine. Međutim, s vremenom Draž mi je stvarao priličnu konfuziju jer je nakon svake odgledane epizode Gruntovčana moj junak bio izigran i poražen. I to od likova koji su u svojoj suštini bili teški negativci.

Pitao sam se zašto se to događa i u čemu je njegov problem? Također, nadao sam se da ću u svakoj slijedećoj epizodi konačno dočekati odgovor i ispunjenje svih etičkih normi koje bi Draža stavilo na pijedestal mojeg istinskog junaka. Međutim ništa od toga. To se tada nije desilo. Nekako u isto to vrijeme sam počeo čitati i Alana Forda, pa mi se tada još jedino Alan u mojoj dječjoj glavi pojavio kao neka verzija Dudeka iz Bronxa. 

Danas, sa odmakom od 50 godina život me je (doduše vrlo polako) naučio da je Draž Katalenić-Dudek, od svih junaka ostao moj jedini istinski filmski junak. Kako?

Na tom sam pitanju i gradilo dramaturgiju dokumentarnog filma pod naslovom Svi smo mi Dudeki. Analizirajući upravo lik Dudeka kao centralne figure, film podsjeća da u vlastitim životima, svjesno ili nesvjesno, često preuzimamo osobine i odlike poštenog i naivnog podravskog lika Draža Katalenića- Dudeka, kojeg je maestralno utjelovio pokojni glumac Martin Sagner. Kako mi je rekao jedan protagonist u filmu, da svi koji su bar malo patili u vlastitom životu, gledajući lik Dudeka morali pomisliti u sebi: ”Pa to sam zapravo ja”?!

Upravo taj identifikacijski trenutak gledatelja sa junakom je ono što dobar scenarij (Kerstner) preko filma (Golik) pretvara u stvarni život. Zato su i Dudek i Gruntovčani i danas živi jer su naprosto istiniti i stvarni. Zato jer su i igrani i dokumentarni u isto vrijeme.

Raditi dokumentarac u kojem više nema živih glumaca i članova autorskog tima je bio zahtjevan izazov. Stoga sam se odlučio da kombiniranjem arhivskog materijala, svjedočenjem preostalih živućih članova ekipe koja je snimala serijal, mještana Sigeteca koji se sjećaju snimanja, te ljudi koji i danas čuvaju uspomenu na Gruntovčane, film ispriča priču o nastanku i bezvremenosti toga kultnog serijala TV Zagreb, premijerno emitiranog prije točno 50 godina.

Film obiluje insertima iz serijala i bogatom arhivskom građom, koju je bilo užitak istraživati i koristiti kao dramaturški alat u građenju priče. Samo terensko snimanje, kao i kontakti sa autohtonim ljudima su nas kao ekipu toliko učvrstili u uvjerenju da su Podravci i Podravina samo paradigma za općeljudske vrijednosti sreće, tuge, melankolije i istinskog domoljublja. Svega onoga čega danas gotovo da i nema. Svega onoga što je u sebi imao i živio Dudek.