Zagrebački festival – 72 godine glazbene čarolije

Najstariji festival zabavne glazbe u ovom dijelu Europe, ne zaboravimo, održava se neprekinuto od 1953. godine. Njegovao je urbani zvuk kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih, utjecao je na nastanak prepoznatljive zagrebačke škole šansone. Pjevušite s nama uz izravni prijenos Zagrebačkog festivala na Prvom programu HRT-a u petak od 20:15, a ako vam promakne - tu je platforma HRTi.

Sjećanja uz glazbu koja traje

Ta tvoja ruka maalaaaa… dobro čujem u razigranoj buci koja, ovih dana, ispunja moderne prostore zagrebačke Slavonske avenije 6.

Ali: svi se žure, podižu se reflektori, slažu se mikrofoni, uređuju se tonovi, glazbenici su u svom filmu, kamere se namještaju, glasno se razgovara… pa, kako onda čujem …ta tvoja ruka maalaaa?!

Je, ali kako ne čuti pjesmu uz koju smo rasli, koja je ispunila djetinjstvo generacija prije nas?

Ljudi dragi, evo, i ja je pjevam od malih nogu, pa i onda kada smo znali imati sastanke oko Festivala, koji nas prati, kao i mi njega, od 1953. Možemo li bar na trenutak, zatvoriti oči i zamisliti glazbene mirise Zagreba početkom 50-ih?

Zagrebom su se tada čule kancone Festivala talijanske pjesme – Festival di Sanremo. Ali, naši dečki nisu čekali - brzo su uskočili u vlak stvaranja festivala kod nas.

Zvijezde zagrebačke scene

Baš u godini kada je u Zagrebu osnovano Dramsko kazalište Gavella, kada u okviru Novina mladih i časopisa Horizont nastaje glazbena naklada Horizont, doktor prava, a glazbenog duha, Fedor Kopsa utemeljuje prvi festival plesnih melodija, preteču Festivala Zagreb. Ljudi dragi - prvi!

Jasno, za Koncertnu dvoranu Istra, popularno Zagrebačko kazalište mladih, tražila se karta više.

Ni danas nema medijske kuće koja nas ne podsjeti na najemitiraniju pjesmu iz '64. – Golubovi Ive Robića ili iz '71. Zemljo moja Krunoslava Cigoja.

Baš u to vrijeme direktor Festivala postaje hrvatski pjevač, glazbenik, skladatelj i kantautor Drago Diklić, koji je vodio čak 17 festivala.

Gospodin Drago mi je s veseljem, baš za ovu priču, opisao kako je to znalo biti: "Draga Lejdi, Zagreb je tada imao šest dana Festivala, izlozi dućana su bili uređeni – jedan o Robiću, drugi o Terezi, treći o Gabi... restorani su imali jela, na primjer, pašticada à la Tereza Kesovija, odrezak à la Gabi Novak… i još mnogo toga, ali o tome drugi put…"

Glazba koja ostaje zauvijek

Sjetit će se mnogi i onih pobjeda, tri godine zaredom: '77., '78. i '79. Tereze Kesovije ili legendarnog Krunoslava Slabinca iz 1983. Mnogi znaju, na HRT-u, na složenim tonskim projektima radi njegov sin, naš dragi kolega Pavao Slabinac, koji je tada bio maleni dječak.

Sa sjetom u glasu kaže:

"Znaš, ta pjesma Davora Jašeka je zaista osvojila moje srce jer mi i danas zvoni u mislima. I u ovom vremenu se mnogi pitaju – Kako naći prvi put. Točno tako, zar ne?"

A koliko se samo puta, od 2000. do danas, pjevalo i plesalo slušajući pjesmu Marka Tomasovića i Inge Privore u aranžmanu Duška Mandića – Vrati se u moje dane.

Zdenka Kovačiček zato mi ushićeno priča: "To je bilo nezaboravno - dok uživo pjevam, ne razmišljam o pobjedi, pogotovo jer je ta pjesma kao za mene pisana. I onda vrhunac – Grand Prix, nagrada uz koju cijela publika slavi. Pa, to je diiivno!!"

I zaista su uvijek na Festivalu bila jaka glazbena imena. No, ne zaboravimo, pjesme su bile sjajne prije svega zbog sjajnih autora, jer je ovo festival autora i autorskih pjesama. Zato je jako dobro što se o Festivalu i danas brine Hrvatsko društvo skladatelja.

Ma, uzalud nam sva umjetna inteligencija, pravi autori bit će i dalje nezamjenjivi jer je u pitanju kvalitetna glazba. To mi je s radošću potvrdio Hrvoje Hegedušić, umjetnik kojem ćemo na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu izreći - Velika vam hvala! Znate li, od 1966. do 1976. kao autor je za taj Festival ispisao 20 pjesama.

Zato i ne čudi s koliko je pažnje i poštovanja nekoliko puta bio i njegov direktor.

Možemo li zamisliti život bez glazbe? O, neee... I premda znamo da su pjev ptica ili šum lišća, vjetra i mora – glazba, ipak, dar kojim su glazbenici ispunili svijet sjajnom glazbom osvojio je naša sjećanja, domove, prostore, povijest… Baš to je sinonim Festivala s kojim živimo već 72 godine.