Željka Fattorini: Televizija mi je bila i ostala dobra prijateljica

Željka Fattorini gotovo je pola stoljeća bila uz HRT, gdje je postala jedno od njegovih najprepoznatljivijih lica. Kroz sve te godine skupila je i popriličan broj nadimaka – Željkica, Žeža, Žežica, Želja, Žežonž, Žežili, a neki je jednostavno zovu „Ž“.

Da piše autobiografiju, već zna kako bi je nazvala - „Moje sretne suze“.

Kao djevojčica stalno je pjevala, pa su njezine kućne izvedbe slušali i susjedi iz Boškovićeve, Palmotićeve, Mrazovićeve i okolnih zagrebačkih ulica.

Na HRT je došla sa samo 12 godina, gotovo od samog početka televizije. Često je radila izvan studija i učila u hodu.

Kasnije je vodila „Nedjeljom u 7“, „Dnevnik 10“, a zatim i „Nedjeljno popodne“, koje se emitiralo od 15 do 19 sati, cijelo nedjeljno popodne. U studiju nije bilo klime, pa je tijekom emisije znalo biti itekako vruće.

Dugi niz godina vodila je popularnu emisiju „Dobro jutro, Hrvatska“, a jednu anegdotu s njezina snimanja posebno pamti.

- U emisiji je nestala struja, ostali smo u mraku. Imali smo slušalice u uhu i dobili smo instrukcije da nastavimo, da ton ide, a oni su nas nacrtali na ekranu. Toga trena su u studiju bila dva slijepa šahista koji su igrali partiju šaha. Zamislite slučaj..., prisjetila se.

Iako je na televiziji uvijek bila dotjerana, u privatnom životu bila je vrla jednostavna, bez šminke i s konjskim repom - svojom omiljenom frizurom.

Kao djevojka htjela je postati liječnica, no na kraju je upisala Prirodoslovno-matematički fakultet na kojem je završila eksperimentalnu biologiju. 

Ivan „Dedek“ Fattorini, liječnik, bio joj je prvi i posljednji dečko, a kasnije i suprug. On, kaže, nikada nije bio ljubomoran, ali ona je znala biti, posebno zbog medicinskih sestara i njegovih dežurstava u bolnici.

Danas se najviše telefonom čuje s kolegicama i prijateljicama Vesnom Spinčić i Jasminom Nikić. Bila je bliska i s pokojnim Ksenijom Urličić i Helgom Vlahović. Svakodnevno su znale koja je što kuhala, kupila ili gdje bi toga dana išla.

Unatoč tome što mnogi televiziji ne predviđaju svijetlu budućnost, ona vjeruje da će televizija opstati, jer „kada ostanete sami, ona vam je jedini prijatelj, u svako doba dana i noći“.

Na HRT-u je bila i tijekom ratnih godina, kada su hodnicima prolazili čučeći, dok su preko prozora bili obješeni crni zastori kako ih na neboderima ne bi vidjeli snajperisti.

Međutim, televizija je bila i ostala njezina prva ljubav.

- Puno je godina iza mene, puno susreta s kamerom, s ljudima koji stoje iza kamere, ali sve su to lijepe godine. Kada dođem u banku, doktoru ili u poštu, svugdje me poznaju. Znate zašto? Jer imam dobru prijateljicu, a moja prijateljica se zove televizija, zaključila je.