Zlata Mück Sušec i Luka Grgić o detaljima s ovogodišnjeg Eurosonga

Posljednji Eurosong održan u Švicarskoj kojega je prošle subote izravno prenosila Hrvatska radiotelevizija (HRT) ostvario je visoku gledanost pa je tako finale imalo udio u gledanosti (SHR) od 34,7 posto, prvo polufinale u kojem je nastupao naš predstavnik Marko Bošnjak imalo je SHR od 31,4 posto SHR-a. Eurosong je bio najgledaniji sadržaj na svim televizijama toga dana, pokazuju podaci tvrtke alleyesonscreens. Podaci govore kako natjecanje i dalje budi veliko zanimanje gledatelja, a da bi sve prošlo besprijekorno, brinu se brojni televizijski profesionalci na ekranu ali i iza ekrana.

Dio ovogodišnje hrvatske delegacije bili su Zlata Mück Sušec i Luka Grgić, koji su svatko sa svoje strane dali veliki profesionalni doprinos projektu kako bi gledatelji HRT-a imali što bolji doživljaj na svojim malim ekranima. 

U zajedničkom razgovoru za HRT Komunikacije govore o svojim ulogama, izazovima s kojima su se suočavali te o brojim detaljima od kojih su neki ostali iza ekrana.

Luka, koja je bila tvoja uloga ove godine?

Ove godine sam imao čast biti redatelj nastupa hrvatske delegacije, što znači da sam bio zadužen za vizualno oblikovanje nastupa na velikoj pozornici – sve ono što gledatelji vide u tri minute na ekranu. Od svjetla, kadrova, kamera, do samih prijelaza i atmosfere koju stvaramo u tim trenucima. Kasnije sam, budući da kolege iz Zagreba nisu mogli putovati, preuzeo i snimanje sadržaja za društvene mreže. Snimao sam sve iza kulisa, pratio ekipu, bilježio atmosferu i trud koji se ulaže te slao njima u Zagreb da objavljuju zajedno s ostalim sadržajima koje su oni imali. Mislim da su upravo ti trenuci – iskreni, stvarni – ono što ljudima najviše približi koliko je sve to više od samo jedne pjesme.

Zlata, a tvoj dio?

Kao i svake godine, moja je uloga pratiti sve događaje na Eurosongu i o tome izvještavati gledatelje HRT-a kroz reportaže i javljanja uživo u emisije Dobro jutro, Hrvatska, Kod nas doma i Dnevnik.

Luka, reci nam nešto o izazovima s kojima ste se suočavali?

Izazova je bilo stvarno na sve strane. Najveći je bio uskladiti sve ideje, želje i kreativne prijedloge s onim što je tehnički moguće izvesti u areni u Baselu – jer koliko god da imaš veliku viziju, budžet, vrijeme i pravila jako brzo postave granice. Neke od najboljih ideja jednostavno nisu prošle jer nisu bile dovoljno "family-friendly". Ova godina bila je izazovna na puno razina, a posebno emocionalno. Marko je prošao kroz jako puno, od početnih kritika do ogromnog pritiska koji se stvorio pred polufinale. Na sve to su se nadovezale i dezinformacije koje su kružile o cijelom timu, što dodatno otežava rad. Ljudi često zaborave da iza jednog nastupa ne stoji samo izvođač, nego cijela ekipa koja diše zajedno i koja itekako osjeća svaki pritisak. Kad si u toj atmosferi, svaka negativna informacija utječe – i to ne samo tehnički, nego i emocionalno. A to je na kraju dana najvažnije. Moraš čuvati Markovu energiju, vjeru u sebe, motivaciju... I istovremeno ostati hladne glave kad moraš rješavati konkretne produkcijske izazove.

Zlata, što je bilo drugačije nego li prethodnih godina?

Meni osobno puno toga jer sam došla tjedan dana kasnije, na samo otvorenje Eurosonga, pa sam morala u hodu loviti gdje se što zbiva... Osim toga, zbog kraćeg boravka nismo snimali dokumentarac o gradu domaćinu kao što je to bilo prethodnih godina. Švicarci su to odlično organizirali, osim dijela za medije na tirkiznom tepihu koji je bio puno premalen za sve novinarske ekipe pa nam je bilo teško raditi. Najviše me se dojmio Euro village, fan zona, prvi put otkad sam na Eurosongu je bila u zatvorenom prostoru, ali ogromnom zatvorenom prostoru u kojem je atmosfera bila fantastična.

Luka, koliki trud i angažman oko takvih velikih projekata ulažu svi oni koji se ne vide na ekranu?

Stvarno ogromno. Ljudi često ne vide da mi sve zapravo počinjemo i mjesecima ranije. Postoje proba koreografije, proba kostima, tisuće mailova, popunjavanje tehničkih formulara, dostava točnih sekundi za svjetla, kamere, pirotehniku... I sve mora biti precizno u frame. No, čak ni to nije kraj – jer i kad dođeš u grad domaćin, sve kreće iznova. Nakon svake probe, imamo doslovno 15 minuta da timu Eurovizije predamo sve promjene. Tih 15 minuta zna biti najintenzivniji dio dana. Mi nakon toga trčimo natrag u hotelsku sobu, gledamo snimku probe, pišemo nova rješenja, korigiramo pokrete i sl. U našem slučaju, proba koreografije se održavala u garaži hotela – to je bio jedini prostor dovoljno velik da se sve izvede kako treba. Tako da ljudi kad vide finalni nastup ne znaju da je to možda dvadeseta verzija svega – sve se stalno mijenja, prilagođava, brusi.

Zlata, što je bilo posebno izazovno?

Gurati se s ostalim ekipama na tirkiznom tepihu ne bismo li dobili izjave drugih izvođača. Taj dio je naporan, bude i manje pristojnih kolega, ali na kraju smo nekako uspjeli.

Luka, kakve su bile Markove reakcije nakon ispadanja? Je li mu cijela delegacija bila podrška?

Od prvog dana do zadnje sekunde – bili smo si međusobno podrška. I to nije floskula, stvarno smo kao tim prošli kroz puno teških trenutaka, od hejta, do konstantnog preispitivanja jesmo li dovoljno dobri. A Marko je cijelo to vrijeme bio nevjerojatno hrabar. Kad smo ispali, zapravo nas je iznenadio koliko je smiren ostao. Nije bilo drame, nije bilo sloma – samo osjećaj da smo dali sve od sebe i da smo ponosni na to. I bili smo, iskreno. Bilo je i tehničkih grešaka u prijenosu našeg nastupa po pitanju npr. kadrova koje smo primijetili, i to nas je dodatno malo potreslo jer ne znaš hoće li se to odraziti na rezultat. Ali svi smo si rekli – nastupali smo iskreno, srčano, i to je ono što će ostati zapamćeno.

Zlata, kakva je bila atmosfera na natjecanju, tvoji dojmovi? 

Atmosfera je ono što mi se najviše sviđa na Eurosongu, taj nekakav duh zajedništva. Često pojedinci s nekim "clickbait" izjavama zaokupe medijski prostor pa ovaj drugi, kvalitetniji, dio ostane izvan fokusa, ali to je tako. Navijači, izvođači, delegacije... Svi se druže, poštuju i zabavljaju.

Luka, vlada li velika napetost dok se čekaju rezultati? 

To je vjerojatno najnapetiji trenutak cijelog tjedna. Svi se skupe u tzv. "delegation bubbleu", sjediš s drugim zemljama, gledaš ih kako nervozno cupkaju nogama, kako se smiju, šute, drže za ruke... I čekaš. Sekunde traju kao minute. A onda ide ono: "Next country qualified is..." i u toj jednoj sekundi ti se srce zaustavi. Mi smo u tom trenutku disali svi kao jedno, čekajući da čujemo "Croatia". I nije došlo. I to je teško. Ali nije bilo slomljenih ljudi – bilo je ljudi koji su znali da su dali sve.

Zlata, reci nam što nismo vidjeli na ekranu, a bilo je posebno zanimljivo?

Divljenja vrijednu organiziranost ekipa na terenu, ne samo u dvorani St. Jakobs, nego u cijelom Baselu. Raspjevane delegacije. I, s obzirom na to da su Švicarci uveli "connected" i "disconnected" područje (u ovom drugom je bila zabranjena upotreba mobitela/kamera/fotoaparata), nitko nije mogao snimiti kako se izvođači opuštaju, upjevavaju, slave ili tuguju. Ove godine je bilo puno iznenađenja za vrijeme glasanja u finalu pa je atmosferu u dvorani i delegation bubbleu (dijelu zapozorja u koji smiju samo članovi delegacija) za vrijeme glasanja teško opisati, bilo je puno raznih emocija, kao da su se svi suzdržavali, a na kraju je eksplodiralo.

Luka, kako se delegacije ponašaju dok čekaju prolaz ili ispadanje? 

Nema pravila, ali svi smo zapravo isti. Lani smo s Baby Lasagnom bili prvi na kladionicama pa je stres je bio nenormalan svejedno i kričali smo kad su nas prozvali, a ove godine – još neizvjesnije. Cijela Eurovizija je bila jako nepredvidljiva i nitko nije bio siguran u prolaz. Svi šute, netko se znoji, netko grize nokte, netko samo sjedi i ne trepće. Mi smo sjedili držeći se za ruke, noge nam cupkaju, netko se nasmije na silu. Taj trenutak se ne može opisati nikome tko nije bio unutra. Prostorija puna ljudi koji su dali sve od sebe i sada čekaju sud.

Zlata, kao netko tko je bio tamo, što misliš zašto je natjecanje i dalje toliko popularno, a o čemu svjedoče i podaci o gledanosti?  


Zbog toga što se tamo očekuje neočekivano, uvijek nešto novo, drugačije. I uvijek zabavno. Zanimljivo je kako fanovi, koji dolaze iz cijelog svijeta i planiraju godišnji odmor po Eurosongu, štede novce za ulaznice, uvijek ističu iste razloge - zajedništvo, to da svatko može biti ono što je i što su i male i velike zemlje u istom položaju jer politika tu ne igra nikakvu ulogu. A onda opet, nakon glasanja, možda ipak ima tu i politike... Ljudi vole perje, šljokice i plesanje. I koliko god tvrdili da ne gledaju, svi gledaju Eurosong i komentiraju ga danima.

Luka, s kojim delegacijama ste se družili i tko nam je bio najveća podrška? 

Ove godine smo bili smješteni u hotelu gdje nije bilo puno drugih delegacija, pa nije bilo onih klasičnih večernjih druženja. Ali unatoč tome, uspjeli smo se povezati s nekima. Najviše sa Slovenijom – sretali smo ih stalno na probama, aktivnostima organiziranim od strane domaćina ili jednostavno negdje u backstageu. Također smo se družili sa Srbima i Albancima. I to su bile one male, ali jako bitne podrške – osmijeh, pogled, tapšanje po ramenu. Kasnije se Marko, a samim time i mi, kliknuo s Belgijom.