Priča našeg slušatelja: Radio nije bio samo medij, bio je dio života

Povodom 100. obljetnice Hrvatske radiotelevizije, javio nam se čitatelj Mladen Gajer koji nam je poslao svoje osobne uspomene na Radio Zagreb - od ratnih godina i tajnog slušanja Radio Londona do prvih nastupa na radiju nakon Drugog svjetskog rata.

Njegovo pismo donosi dirljivo svjedočanstvo o vremenu u kojem radio nije bio samo izvor informacija i zabave, nego i simbol nade, zajedništva i povezanosti sa svijetom.

U nastavku donosimo njegovo pismo u cijelosti:

Moje uspomene na Radio Zagreb

Postoje zvukovi koji ostaju u čovjeku cijeli život. Za mene je to zvuk radija – šum valova, ozbiljan glas spikera, glazba koja dopire iz daljine i tišina ljudi okupljenih oko radio aparata. Povodom obilježavanja stote obljetnice Radio Zagreba poželio sam zapisati nekoliko osobnih uspomena koje me i danas vraćaju u djetinjstvo i mladost.

Prvi susret s radijem

Prvi radio u našoj kući bio je TELEFUNKEN. Do tada je radio za mene bio tek izvor glazbe koja dječaku nije značila mnogo. No 27. ožujka 1941. sve se promijenilo.

Toga dana moj je otac slušao vijesti iz Beograda o vojnom puču i velikim demonstracijama na ulicama. Iz radija su dopirali uzvici mase: „Bolje rat nego pakt!“ Oko radio aparata okupili su se odrasli ljudi ozbiljnih lica, potpuno usredotočeni na ono što slušaju. Nisam tada mogao razumjeti političku težinu događaja, ali sam jasno osjetio da radio više nije samo zabava. Postao je prozor u svijet i glas vremena koje se dramatično mijenjalo.

Tek mnogo kasnije shvatio sam povijesnu pozadinu tih događaja i koliko su snažno obilježili početak ratnih godina.

Radio London i skrivena antena

Kada je počeo rat, s krova naše kuće skinuta je antena. Vlasti su pomno nadzirale kuće koje su imale vanjske antene jer se sumnjalo da njihovi vlasnici slušaju strane radio postaje, osobito Radio London.

Moji roditelji i drugi snalažljivi ljudi pronašli su način kako zaobići zabrane. U običan drveni stolić ugradili su skrivenu antenu – bakrene zavojnice namotane unutar konstrukcije namještaja. Izvana je to izgledalo kao sasvim običan pomoćni stolić, ali je zapravo služio kao tajna unutarnja antena.

Navečer bi se odrasli okupljali oko radija i čekali poznati signal Radio Londona. Kad bi počela emisija na hrvatskom jeziku, svi bi utihnuli. U prostoriji bi zavladala potpuna tišina dok su ljudi pažljivo slušali vijesti iz svijeta.

Takve skrivene antene bile su tada prava mala kućna domišljatost. Nisu davale snažan signal kao velika vanjska antena, ali su bile dovoljne da se noću uhvate strani programi. Ljudi su se snalazili na razne načine – skrivali žice po tavanu, u zidovima, pa čak koristili i metalne opruge kreveta kao improvizirane antene.

Poslije rata ja sam, kao dječak, raskopao taj stolić i bakrene zavojnice iskoristio za nešto sasvim drugo. Tek mnogo kasnije postao sam svjestan koliko je taj jednostavni komad namještaja zapravo bio simbol jednog vremena straha, opreza i potrebe za istinitim informacijama.

Radio Zagreb u ratnim danima

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Radio Zagreb nalazio se u Vlaškoj ulici. Program se emitirao tijekom cijelog rata – vijesti, obavijesti i svakodnevne informacije koje su ljudima bile od životne važnosti.

Posebno mi je u sjećanju ostao 8. svibnja 1945. godine. Radio je tada objavljivao različite obavijesti za građane Zagreba. Među njima se pojavila i vijest da je kuća na početku Jurišićeve ulice, gdje se nalazio restoran Ivo, minirana. Kasnije se pokazalo da je ta informacija bila pogrešna.

Malo je poznato da su zgradu Radio Zagreba tada branili pripadnici Civilne zaštite – obični zagrebački građani, pravi purgeri. Jedna od posljednjih ustaških postrojbi pokušala je zauzeti i razoriti radio stanicu, ali su je branitelji uspjeli obraniti.

O tome je mome ocu pričao gospodin Međeral, vlasnik staklane u Maksimirskoj ulici, koji je osobno sudjelovao u obrani zgrade.

Nekoliko dana poslije i sam sam otišao vidjeti kako izgleda zgrada radija. Nosio sam hranu baki na Srebrnjak pa sam putem svratio do Vlaške ulice. Na pročelju su se jasno vidjeli tragovi borbe – zidovi izrešetani mecima mitraljeza, a na dva mjesta velika oštećenja od protutenkovskih granata.

Tada sam prvi put osjetio koliko radio može značiti jednom gradu. Nije to bila samo zgrada ni samo odašiljač. Bio je to glas Zagreba.

Nastup na Radio Zagrebu 1949.

U proljeće 1949. godine pjevački zbor Klasične gimnazije nastupio je na Radio Zagrebu, tada još u zgradi u Vlaškoj ulici 116. Zborom je ravnao profesor Haupheld, nekadašnji učenik Klasične gimnazije, a poslije poznati dirigent riječke Opere.

Sudjelovali smo u omladinskoj emisiji koju je vodio Zvonimir Šeparović, tada mladi voditelj na radiju Zagreb, a kasnije ugledni profesor Pravnog fakulteta, sudac i ministar u hrvatskoj vladi.

Za nas gimnazijalce nastup na radiju bio je veliko uzbuđenje. Sama pomisao da će naš glas čuti mnogi ljudi diljem Zagreba činila nam se gotovo nestvarnom.

Godinama poslije ostala mi je draga uspomena – posveta koju mi je Zvonimir Šeparović napisao na naslovnici jednog zbornika.

Honorari, Stubičke Toplice i mladost

Pišući o tom nastupu, dugo sam zaboravljao jedan detalj koji nam je tada bio posebno važan. Nakon emisije dobili smo honorar – ili možda nagradu – za nastup. Nitko od nas nije očekivao novac. Bili smo iskreno iznenađeni da se pjevanje na radiju plaća.

Naravno, novac nismo dugo čuvali.

Dogovorili smo izlet vlakom u Stubičke Toplice. Otišli smo na kupanje i druženje, puni mladenačkog oduševljenja. Bio je to jedan od onih dana koji ostanu u čovjeku kao simbol bezbrižnosti i prijateljstva. Pjevali smo i tamo, spontano i veselo, kao da želimo cijelom svijetu pokazati koliko smo sretni.

Danas, kada pogledam stare fotografije nekadašnjeg bazena u Stubičkim Toplicama i usporedim ih s današnjim izgledom, čini mi se kao da gledam dva različita svijeta. No uspomena na taj izlet ostala je jednako živa.

Radio kao dio života

Danas, u vremenu interneta, mobitela i neprestanog protoka informacija, teško je objasniti koliko je radio nekoć značio ljudima.

Radio je bio izvor vijesti, glazbe, nade i straha. Okupljao je obitelj i susjede. Uz radio su se slušale važne vijesti, čekale dobre informacije i dijelili povijesni trenuci.

Za moju generaciju Radio Zagreb nije bio samo medij. Bio je dio svakodnevice i svjedok vremena koje je oblikovalo naše živote.

Zato mi je drago da se obilježava stotinu godina njegova postojanja. Jer povijest radija nije samo povijest tehnologije i programa – to je i povijest ljudi koji su ga slušali, vjerovali mu i uz njega odrastali.

A među njima sam bio i ja.