ADHD kod odraslih: Nije lijenost, već stvarni poremećaj

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje, poznatiji kao ADHD, često je zanemaren poremećaj koji se uglavnom pripisuje djeci. No, ako se ne dijagnosticira na vrijeme, odraslim osobama stvara velike poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju. O toj temi pričali smo u emisiji Dobro jutro, Hrvatska.

Jevtović je otkrio kako se manifestira ADHD i kako ga uočiti:

- ADHD se uvijek veže uz pojam djece, dječju populaciju. Kolegica Ražić-Pavičić i ja smo organizirali poslijediplomski tečaj trajnog medicinskog usavršavanja na Medicinskom fakultetu koji je bio posvećen ADHD-u kod odraslih. Zanemarivan je kod odrasle populacije i tek je 2013. ušao u međunarodne klasifikacije kao poremećaj kod odrasle populacije. Imamo jasne dijagnostičke kriterije kao i kod djece; hiperaktivnost, deficit pažnje, impulzivnost, kaže prof. dr. sc. Saša Jevtović, Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu, KBC Zagreb.

Kako kaže te svijest o ADHD-u je rastuća u svijetu, što pomaže u liječenju osoba s tom bolesti.

Jevtović: ADHD se može razviti i kod trauma

S ADHD-om se rađamo, no postavlja se pitanje možemo li ga izliječiti:

- ADHD to je jedna kompleksna bolest. To je biološka bolest, što znači da je ona nasljedna; čak 75 posto utječu geni. Kada dijagnosticiramo ADHD kod djece, dva do osam puta je češće da će ti roditelji imati ADHD. Onda imate zapravo, dijagnosticiramo dijete, gdje roditelji prepoznaju simptome kakve su oni imali u djetinjstvu; znači to su rođaci i tako dalje. Ponašanja koja primjećuje okolina su jako stigmatizirajuća, rekla je dr. sc. Andrea Ražić Pavičić, Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu, KBC Zagreb.

Kako kaže, djeca nisu kriva, to je poremećaj na razini funkcioniranja mozga. Navodi kako ga svi imamo, ali dok ne uzrokuje promjenu disfunkcionalnosti, možemo reći da nemamo poremećaj.

- To je vrlo često prokrastinacija, što znači zanemarivanje svih obaveza dok vam se sve ne nagomila i onda ih odjednom krenemo rješavati. To su ljudi koji ne poslože svoje prioritete, jako su dezorganizirani, kasne na posao, ne završavaju nekako svoje zadatke. U nekakvim odnosima su dosta impulzivni, ne razmišljaju o svojim postupcima, dosta su nagli. Doma imaju dezorganizirani prostor, ne znaju s vremenom, ne znaju što je nešto u budućnosti, nemaju vremensku crtu. Oni poznaju samo sada ili ne sada. Često zanemaruju nekakve dogovore, krše rokove i zapravo se etiketiraju kao ljudi koji su dosta narcistični, sebični, lijeni, a zapravo je to poremećaj na razini mozga, dodaje Ražić Pavičić.

Jevtović je objasnio stječe li se ADHD rođenjem ili se može dogoditi da nije prisutan u djetinjstvu pa da ga tijekom života dobijemo:

- On se nastavlja u jednom postotku, znači nakon dječje dobi i u odrasloj dobi. Može se razviti i kod trauma mozga nakon prometnih nezgoda. Ako gledamo u populaciji osoba s ADHD-om koliko oni imaju prometnih nezgoda, onda ne znamo što je prvo bilo. Je li imao ADHD pa napravio prometnu ili je prometna posljedično. Isto tako se može razviti nakon moždanog udara i u nekim drugim slučajevima. Postoji neprepoznati ADHD u dječjoj dobi koji se počne manifestirati u odrasloj dobi i počnu se javljati simptomi koji su jako onesposobljavajući za osobu i te osobe jako pate. Odrasli se zaista emocionalno jako iscrpljuju. Rutina im predstavlja najveći izazov. Oni ne prepoznaju svoje prioritete, ulažu silne napore, a rezultat izostaje i uvijek imaju tu stigmu, dodaje Jevtović.

Ražić Pavičić: ADHD se učestalo poetizira

Ražić Pavičić je ukazala na to koliko imamo dijagnosticiranih osoba s ADHD-om i kako im pomoći:

- Nemamo brojke za Hrvatsku, ali znamo kako je u svijetu. Taj je poremećaj svugdje prisutan, imamo ga na cijeloj zemaljskoj kugli. Prevalencija je između 2,9 do 4 posto, što znači da je svaki četvrti, četiri od sto ljudi ima poremećaj. No, svaki četvrti koji ima taj poremećaj, manje od 20 posto, će biti dijagnosticirano i pomoći će im se, što je jedan čovjek na sto. Takvi ljudi koji su često impulzivni u prometu. Recimo kad stojimo na autocesti, to su ljudi koji imaju impuls, ne mogu biti na miru. Oni su često na rubu, marginalci društva koji ulaze često u kriminalne radnje, često su ovisnici, traže stalno nekakav stimulus, dosadu ne podnose, priča Ražić Pavičić.

Jevtović je istaknuo koja populacija je više zahvaćena ADHD-om; muškarci ili žene:

- Uvijek se kaže da je kod muškaraca prisutniji, međutim nova istraživanja ukazuju da se ta razlika sve više gubi. Naše su žene trpeće pa onda ne manifestiraju simptome ADHD-a. Mogu ga kontrolirati, kod njih taj deficit pažnje više prisutan, a kod muškaraca se klinička slika mijenja od djetinjstva prema odrasloj populaciji, znači dječica će uvijek skakati po stolu, a kod odraslih će hiperkinetička uznemirenost biti više potisnuta, ali impulzivna, kao npr; u zloupotrebi psihoaktivnih tvari..., nastavlja Jevtović.

Sve što je drugačije danas nazivamo ADHD-om i to je jedna vrsta problema.

- ADHD se poetizira. Svi znamo reći imam i ADHD. To je jako stigmatizirajuće prema ljudima koji to zapravo imaju. No, u akademskom smislu, poslovnom..., ipak izvršavate obaveze. Onda taj čovjek koji ima ADHD se pita, kako ja sa svojim ADHD-om to ne mogu? Oni stalno odbacuju lošu sliku sebe i to nije dobro. Tu moramo postaviti granicu i reći što je poremećaj, a što je ovo što svi mi imamo, ali funkcioniramo u svemu tome, zaključuje Ražić Pavičić.

Jevtović govori kako se često priča da ADHD nije stvaran poremećaj, nego izmišljotina i tvorevina farmaceutske industrije koja želi proširiti tržište te da je poremećaj rezultat kulturalnih promjena u kompetitivnim društvima, što se uvijek vezalo uz SAD.