Na putu do igle: Ispovijest rehabilitiranog ovisnika

Brojna znanstvena istraživanja pokazuju da velik broj osoba koje razviju ovisnost istodobno živi s depresijom, anksioznošću, traumama ili drugim psihičkim poteškoćama.

Procjenjuje se da gotovo polovica ljudi tijekom života iskusi ozbiljnije psihičke izazove, no mnogi ne potraže pomoć zbog srama, straha od osude ili stigme. Kod bivših ovisnika taj je teret često još teži, osobito ako su bili uključeni i u kriminalne aktivnosti, što dodatno utječe na osjećaj krivnje, identiteta i vlastite vrijednosti.

O tome koliko je ovisnost složen i dubok problem, ali i koliko mijenja čovjeka iznutra, otvoreno je u podcastu PSIHOLOGiJA govorio Mario Plazibat, rehabilitirani ovisnik koji danas radi u zajednici Susret i pomaže ovisnicima u njihovoj borbi.

Ovisnost se u javnosti najčešće definira kao kronična, recidivirajuća bolest, no Mario Plazibat ističe da mu je ta definicija tijekom aktivne ovisnosti često služila kao opravdanje za ponovne padove.

- Ta definicija mi je bila alibi. Kad god ne bih uspio u liječenju i vratio se starim obrascima, rekao bih pa to je kronična recidivirajuća bolest, što vi sad od mene očekujete, ja sam bolestan, iskreno je priznao.

S vremenskim odmakom i iskustvom dugogodišnje apstinencije, Plazibat na ovisnost gleda slojevitije. Smatra da ona doista ima obilježja bolesti, ali i da duboko mijenja osobu, njezino ponašanje i identitet.

- Ovisnost od čovjeka napravi nešto što on zapravo nije. Ovisnici su često ljudi koji su prošli određena psihološka stanja, traume ili nestabilnosti koje su bile okidač. Kad sve to stavimo na jedno mjesto, možemo reći da su ovisnici emotivno nestabilni i da su na početku priče prijemčivo tlo za ovisnost, objasnio je.

Dodaje kako osoba koja je emocionalno stabilna, ima jasnu viziju života i osjećaj odgovornosti, rjeđe postaje „plodno tlo“ za razvoj ovisnosti. No, osim bolesti, ovisnost opisuje i kao stanje, slično depresiji ili anksioznosti iz kojeg se teško izlazi.

- To je stanje koje vam uđe u kosti, u način života i funkcioniranja. Nakon nekog vremena više ni ne znaš kako izaći. Čupaš se rukama i nogama, ali ne uspijevaš, kaže Plazibat.

Posebno je istaknuo trenutak kada osoba dotakne dno bilo financijski, psihički ili u obiteljskim odnosima i ostane bez oslonaca. Upravo tada, naglašava, počinje najteža borba.

- Izlazak iz ovisnosti u punom smislu te riječi nije čest. Brojke nisu velike jer moraš napraviti jako puno, skupiti snagu, donositi teške odluke, uhvatiti se u pravi fight sa životom. A to je izuzetno teško, istaknuo je.

Kako je sve počelo?

Mario Plazibat ispričao je kako njegov put u ovisnost vjerojatno započeo osjećajem da ne pripada i potrebom da se dokaže.

- U osnovnoj školi sam mucao, bio sam niži i puniji. Sve je krenulo iz potrebe da budeš dio ekipe, da se osjećaš bitno i važno, rekao je.

S vremenom su se okolnosti promijenile.

- Kasnije sam izrastao, prestao mucati i svidjela mi se ta dinamika, taj lažni sjaj ekipe u kojoj sam bio. Nisam rješavao problem kad sam trebao, nego sam ga zaobilazio, ispričao je.

Naglasio je kako ne traži opravdanja u obitelji ni u okolnostima u kojima je odrastao.

- Roditelji su mi nastojali pružiti sve što oni nisu imali. Odrastao sam u radničkom kvartu, s ključićem oko vrata, ali to ne doživljavam kao alibi jer bi to trebalo izgraditi čovjeka da bude samostalniji, funkcionalniji. Ali jednostavno moja osobnost. Moja mlađa sestra imala je iste uvjete pa nije otišla tim putem, rekao je.

Na kraju priznaje da je ključna bila potreba da pripada, iako pogrešnom društvu.

- U tom trenutku bilo mi je važno da sam dio nečega. Nažalost, bila je to kriva skupina. Da sam izabrao neku drugu, možda bi i moja priča danas bila drugačija, zaključio je.

Kako su se njegovi roditelji nosili s ovisnošću, kako se borio i kako sad izgleda njegov život nakon ovisnosti pogledajte u podcastu.