Luka Oman u Nu2: Homo sapiens više ne treba jesti meso

Statistika kaže da godišnje u svijetu ubijemo oko 80 milijardi životinja kako bi se pojele. Je li možda čovjek danas, u 21. stoljeću, na takvom stupnju razvoja da ne mora ubijati te silne životinje kako bi preživio? Je li možda došlo vrijeme da se okrenemo nekoj drugoj vrsti prehrane? O tome pričao je gost emisije Nedjeljom u dva, Luka Oman iz udruge Prijatelji životinja koji je već 25 godina vegan. 

Sa 12 godina, silom prilika obiteljske situacije, preselio je iz grada gdje se životinje vide samo u celofanu, na selo te ubrzo vidio realnost života životinja.

- Nije to naravno odmah bilo u sekundi, ja ću sad biti vegetarijanac, u to vrijeme prije 30 godina, ovoga nije ni bilo, ja nisam ni znao pojam vegetarijanca, niti sam nigdje to mogao pročitati, nego naprosto vidio sam prvo kolinje, počele su pripreme u dvorištu, te svinje sam ja već upoznao, ali nisam ih doživio da će one zapravo sad biti ubijene, rekao je Oman.

Shvatio je da su to zaigrana, gotovo pitoma bića, poput kućnih ljubimaca. Kako kaže nikad nisu vidjele travu, a prvi put će je doživjeti kroz nasilno odvođenje. Bio mu je to emotivan šok i prvi susret s okrutnošću prema životinjama.

- Jednostavno, kao dječak, to nisam mogao uopće shvatiti. Zašto? Što nam je ta životinja kriva? Nisam mogao uopće razumjeti. Mislim, da mi je netko rekao, ali moraš, ne bi mi to pomoglo uopće, jer jednostavno svako tko je ikad nešto takvo vidio, to je borba za život. Kada je dobila nož u grlo, to je bilo vrištanje, a onda se to pretvorilo u groktanje, znači krvi kroz grlo. U trenu je bilo, dvorište, jedna scena nasilja odvratnog. Ja ne znam, nemam riječi. Ne može se to prikazati ljepše, izjavio je.  

Njegova baka je primijetila da mu je teško i udaljila ga od situacije. Kada se vratio, proces je već bio pri kraju, ali prizori su mu ostali u sjećanju.

- Počelo je rastrančiranje crijeva, opet scene koje baš i nisu lijepe, mislim to su ti dijelovi tijela kao i mi. Dakle, govorimo o crijevima, govorimo o rukama, nogama, glavi, mozgu, očima koje gledaju kao i mi, naveo je Oman.

Nelagoda oko pripreme mesa potaknula ga je da se makne, ali ugledao je kako se jede meso iz škrinje, što ga je navelo da preispita svoj odnos prema prehrani.

- To meso je zapravo, iako je izvađeno iz škrinje, nekad bilo živo biće i jednako je nepotrebno. Dakle, ono što ja tada u tom momentu nisam znao, sad i nekako dobro znam, da mi možemo živjeti bez namirnica životinjskog porijekla potpuno. Ne da možemo, nego čak da nam to može biti bolje za naše zdravlje, za okoliš i tako dalje. Jednostavno, stvarno da možemo živjeti i pustiti druge da žive, kazao je.

Nakon što je kao dijete sudjelovao u klanju pure, odlučio je da više ne želi imati veze s ubijanjem životinja. Umjesto podrške, dočekale su ga negativne reakcije obitelji. Protumačio je to kao podsvjesnu obranu – osjećaj da ih njegova odluka stavlja u moralno nepovoljan položaj. Ističe da nikoga ne osuđuje i da svatko mora sam procijeniti kako se osjeća u vezi s tim izborima.

- Ja mislim da nitko nikome ne može reći sad, kao ono, kad treba netko prestati pušiti, možemo mu dati informacije, možemo mu ponoviti informacije, ali u suštini svako mora za sebe jednostavno to odlučiti. Nekad, naravno, informacije, mi često imamo informacije, svjesni smo da postoje klaonice, da životinje pate i tako dalje, ali onda treba i ona još, da tu informaciju primimo, objasnio je Oman.

Pojam karnizam

Tada se postavlja pitanje o tome zašto mnogi ljudi danas imaju kućne ljubimce koje vole i za koje se brinu, ali istovremeno jedu meso drugih životinja.

- To se objašnjava pojmom karnizam, odnosno pojmom gdje mi jednostavno normaliziramo neke stvari, iako na prvi pogled, kada netko gleda sa strane tko nije u tom karnizmu, u tom sustavu, vidi da to nešto nije u redu, ali zapravo nema razlike. Mi reagiramo kako Koreanci ili neki narodi jedu se i onda mi ono, Isuse, nećemo tamo igrati nogomet uopće, pa oni su barbari i grozni i tako dalje. Oni govore, ali čekajte, vi to radite s svinjama, kravama, koja je razlika? I zaista, razlike nema, kazao je.

Ističe kako judi često prave razliku između životinja koje vole i hrane se nekima od njih. Navodi primjer da su kokoši ptice poput drugih, ali u industriji se prisiljavaju da nose čak 300 jaja godišnje, što je znatno više nego u prirodi. Isto tako, krave proizvode mlijeko za svoje telad, no u mliječnoj industriji im se uzima velike količine mlijeka, što nije prirodno. Takve prakse postavljaju pitanja o etici i normalnosti konzumacije životinjskih proizvoda.

- Mislim da ljudi imaju izbor ako imaju sve informacije. Ako nemaju sve informacije kako životinje žive, što se događa s njima u eko uzgoju, što se događa na farmi, onda oni misle da imaju izbor, ali u suštini nemaju. Nemaju informacije. Sve životinje u sustavu se iskorištavaju zbog produkata, bilo jaja, bilo mlijeka, bilo mesa. I profit je tu najvažniji. Znači, iskoristi životinju maksimalno, rekao je govoreći da je s vremenom shvatio kako mu primjerice jaja nisu potrebna i da ih nije teško izbaciti iz prehrane.

Problem bacanja hrane

Prisjetio se priče svoje bake koja je pekla palačinke bez jaja i objasnila da se nekad jela jednostavnija hrana jer nije bilo viška. Danas je sve dostupno pa ljudi često ne razmišljaju o količini hrane i jaja koje konzumiraju. To vodi do prekomjerne potrošnje i velikog bacanja hrane, što je problem i u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj godišnje po osobi se baca oko 70 kilograma hrane, od čega je oko sedam kilograma mesa, što pokazuje da, unatoč pritužbama na siromaštvo, zapravo ima hrane dovoljno.

- Brzo sam shvatio da taj naš odnos etički prema životinjama je zapravo i odnos prema ekologiji, zdravlju. Sve je to povezano. I recimo, bacanje hrane je tu jako naglašeno. Zato što mi bacamo strašno puno hrane. Ali kad bacamo meso, mi bacamo to deset puta više. Zato što meso, mlijeko i jaja u svojoj proizvodnji su iznimno rasipni. Da dobijemo kilogram mesa, mi moramo uložiti enormno više sredstava, hrane, resursa, toliko da recimo 70% se baca u potpunosti, rekao je.

Da bi se smanjilo uništavanje prašuma i resursa, trebalo bi smanjiti potrošnju mesa, mlijeka i jaja jer trenutno 80 milijardi životinja na farmama, deset puta više nego ljudi na planetu, živi u neprirodnim uvjetima i troše ogromne količine hrane i kemikalija za proizvodnju hrane za ljude.

"Homo sapiens više ne treba jesti meso"

Znajući da je čovjek oduvijek bio svejed, argumentirao je potrebu za promjenom.

- Ne treba, to je ona ključna izreka. Ima znanstvenih istraživanja koji sad govore u priopćenju, tome da su zapravo prvi ljudi nisu bili mesojedi, nego su zapravo bili jednostavno plodojedi, sakupljačima. Mi nismo preživljavali boreći se sa životinjama, ali smo bili slabi, kao i sada. Mislim, imamo sad oruđa. Kad nas gledaš u prirodi, znači jednostavno mi ne možemo, evo, doslovno da zeca, uhvatimo zeca. Što ćemo mi s njim? Možemo mu slomiti vrat, hoćemo li zube zariti u njegovu krzno. To nama nije prirodno, ne imamo očnjake, tehnički nismo na tom. Mi kad hodamo livadom i vidimo, na primjer, neki leš, sigurno se ne oblizujemo i mislimo hajdemo se najesti, dok jedan mesojed ili zvijer, objasnio je Oman ističuči kako danas mi imamo alate da ubijemo jedni druge, da ubijemo životinje, da radimo nečuveno nasilje, da te životinje modificiramo, "da možemo kravama uzeti 50 litara mlijeka, a njeno dijete za koje je to mlijeko ide u klaonicu i postaje telić".

Kaže da izgovori o nuždi više ne vrijede, danas živimo u izobilju, možemo se odijevati bez krzna i jesti biljne proizvode koji oponašaju meso te smatra da izbora ima, ali da nema opravdanja za ubijanje životinja.

- Ja ne vjerujem da netko želi da u budućnosti njegujemo klaonice, da nam ne izumru, da ostane običaj ubijanja životinja, rekao je. 

Dio Hrvatskog identiteta u Slavoniji su čvarci i kulen, u Dalmaciji pršut. Smatra da se tradicija ne mora mjenjati već preoblikovati sastavom i načinom.

- Mogu izrađivati kobasice, ali nitko nije zbog toga stradao. Tradicije se mijenjaju i mijenjaju se ljudski običaji, mijenjaju se ljudska ponašanja. Zaista vjerujem da će to naprosto izumrijeti. Ono loše, ostati će ono dobro. I u redu su da neki običaj, ako su loši, izumru. Ili, bolje rečeno, uvijek vjerujem u oblikovanje. Kao što oni kažu, joj, ali mesna društva što će sad,  ako neće raditi paštete. Pa radit će oni i dalje paštete. Samo će biti drugačije. Doći će do nekakve revolucije i evolucije. I jesti ćemo mi i dalje i moramo jesti dalje. Samo je pitanje što, objasnio je. 

Mnogi ne znaju dovoljno o veganskoj prehrani pa je odbacuju, a umjesto osude Oman ističe kako je važno pružiti podršku – informirati se, pomoći u pripremi uravnoteženih obroka i naučiti kako veganstvo može biti nutritivno sigurno, no važno je koristiti provjerene izvore i savjetovati se s liječnicima.

Govori o ekološkim učinicima proizvodnje mesne prehrane. Spominje zarazne bolesti poput ptičje gripe i kravljeg ludila koje su nastale zbog uvjeta na industrijskim farmama, gdje životinje žive u prenapučenim i nehumanim uvjetima, iako su to bića s emocijama i potrebama, baš poput pasa ili papiga koje smatramo članovima obitelji.

- Klaonice su mjesta koja trebaju izumrijeti. Ja ne vjerujem da itko želi klaonice i ako nađemo alternativu, pa zašto ne bismo je prihvatili ili barem podržali one koji su eto, našli alternativu i hrane se veganski, izjavio je Oman. 

Cijeli razgovor pogledajte u nastavku: