Na Međunarodni dan migranata predstavljeni rezultati programa "Zagreb-zdravi dom"

Na Međunarodni dan migranata u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" predstavljeni su rezultati programa "Zagreb – zdravi dom: program javnozdravstvene intervencije s doseljeničkom populacijom", koji se provodi uz financijsku potporu Grada Zagreba, putem Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. 

Tom je prigodom izaslanica gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, voditeljica Odjela za promicanje zdravlja Grada Zagreba Jasna Tucak, istaknula:

 - Zahvaljujem Nastavnom zavodu za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" i njegovom ravnatelju Branku Kolariću na vizionarskoj ideji koja se prošle godine rodila, vezano uz migrante, odnosno uz uspostavu projekta "Zagreb – zdravi dom", naglasivši da je Zagreb prvi grad u Hrvatskoj koji je sustavno pokrenuo ovakav javnozdravstveni program usmjeren na migrantsku populaciju.

Održavanje ovog događaja upravo na Međunarodni dan migranata naglašava važnost zaštite zdravlja migranata i stranih radnika te potrebu za razvojem uključivog, dostupnog i kulturno osjetljivog zdravstvenog sustava. 

Ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i izaslanik ministrice zdravstva Irene Hrstić prof. dr. sc. Krunoslav Capak tom je prilikom naglasio da je integracija stranih radnika u zdravstveni sustav jedan od ključnih javnozdravstvenih izazova današnjice te dodao kako uspješna integracija nije moguća bez sustavne brige o njihovu zdravstvenom i mentalnom stanju.

Cilj Programa bio je prepoznati i razumjeti zdravstvene izazove i poteškoće s kojima se susreću strani radnici koji žive i rade u Zagrebu, ali i pružiti stručnu podršku zdravstvenom sustavu u njihovoj skrbi. 

Poseban naglasak stavljen je na unapređenje komunikacije, dostupnosti zdravstvene zaštite te prilagodbu zdravstvenih usluga osobama različitih kulturnih i vjerskih obilježja, pri čemu je ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" prof. prim. dr. sc. Branko Kolarić istaknuo da su jezične i kulturne barijere jedan od glavnih razloga slabijeg korištenja zdravstvenih usluga među migrantima.

U okviru Programa izrađeni su edukacijski materijali namijenjeni zdravstvenim djelatnicima, s ciljem jačanja kulturalnih kompetencija i unapređenja komunikacije s pacijentima migrantskog podrijetla. 

Kao jedan od konkretnih alata pripremljen je priručnik kulturnih kompetencija za zdravstvene radnike koji, kako je objasnio prof. Kolarić, zdravstvenim djelatnicima pruža praktičnu podršku u svakodnevnom radu i omogućuje kvalitetniju i sigurniju zdravstvenu skrb unatoč jezičnim razlikama.

U sklopu Programa provedeno je istraživanje o zdravstvenim potrebama, životnim i radnim uvjetima stranih radnika u Zagrebu, u kojem je sudjelovao 491 ispitanik. 

Niska razina uključenosti u sustav primarne zdravstvene zaštite

Rezultati upućuju na nisku razinu uključenosti u sustav primarne zdravstvene zaštite, osobito u području stomatološke i ginekološke skrbi, kao i na izražene potrebe u području mentalnog zdravlja, s visokom učestalošću simptoma depresivnosti i anksioznosti. 

- Ovi podaci jasno pokazuju da moramo djelovati sustavno i dugoročno te rješenja tražiti izravno na terenu, u kontaktu s ljudima, naglasio je prof. Kolarić.

Predstavljeni nalazi jasno upućuju na potrebu za sustavnijom integracijom stranih radnika u zdravstveni sustav jačanjem podrške mentalnom zdravlju te razvojem kulturno osjetljivih zdravstvenih usluga. 

Program "Zagreb – zdravi dom" predstavlja važan iskorak u području javnog zdravstva i socijalne uključenosti, a kako je zaključio prof. Capak, ovakvi programi trebaju poslužiti kao primjer dobre prakse i temelj za daljnji razvoj javnozdravstvenih politika na nacionalnoj razini.

Najvažniji naglasci

Najvažniji naglasci pokazuju da 59% migrantske populacije izvještava o teškim, izraženim ili umjerenim simptomima depresije. O blagim depresivnim simptomima izvještava daljnjih 26%, što znači da je ukupno 85% migrantskih ispitanika iskazalo depresivne simptome u rasponu od blagih do teških. Samo u 15% migrantskih radnika iz uzorka nema elemenata depresivnosti.

Radi se o iznimno visokoj učestalosti depresivnosti u osoba kojima je otežano dostupna zdravstvena skrb, koje najčešće nemaju obiteljskog liječnika, koje su učestalo usamljene te koje su nesigurne u egzistenciju zbog nesigurnog posla i boravka u Hrvatskoj. Riječ je o osobama koje često rade na crno i često rade neplaćeno prekovremeno, a sve su to čimbenici koji utječu na nemogućnost spontanog oporavka od depresivnosti i, štoviše, produciraju mentalni poremećaj. Radi se o čimbenicima koje je moguće mijenjati društvenom i političkom akcijom, a riječ je o populaciji koja je sada u skrbi hrvatskog zdravstvenog sustava.

U svjetlu ovih podataka treba promatrati i zahtjeve da migrantski radnici nauče hrvatski jezik. Osoba koja radi intenzivno i još k tomu najčešće prekovremeno, i pritom je najvjerojatnije depresivna, a vjerojatno istodobno i anksiozna, neće moći učiti hrvatski jezik, a vrlo će otežano obavljati i svakodnevni rad.

Dodatno, 84% migrantske populacije izvještava o blagim, izraženim ili umjerenim simptomima tjeskobe, dok svega 16% izvještava o tjeskobi koja ne prelazi prag kliničke značajnosti. Također, 30% migrantskih radnika izjavilo je da su usamljeni.

U socijalne determinante mentalnog zdravlja koje negativno utječu na mentalno zdravlje ubrajaju se nezaposlenost, socijalna nejednakost, stres i distres (što uključuje nesigurnost u budućnost), izloženost lošim radnim uvjetima i antisocijalnim ponašanjima poslodavca ili osoba u organizacijskoj hijerarhiji, primjerice inzistiranje na redovitom neplaćenom prekovremenom radu. U ove čimbenike ubrajaju se i socijalna isključenost, manjak socijalne podrške te manjinski stres. Svim navedenim čimbenicima u većoj ili manjoj mjeri izložen je znatan dio migrantske radničke populacije, čime se može objasniti iznimno visoka prevalencija depresivnosti i tjeskobe.

Gotovo polovica ispitanika iz uzorka posudila je, za prilike zemalja iz kojih dolaze, znatan iznos novca kako bi došli na rad u Hrvatsku. Dvanaest posto ispitanika posudilo je više od 7.000 eura, a 9% između 5.000 i 7.000 eura. Istodobno, 55% ispitanika nije trebalo posuditi novac za dolazak na rad u Zagreb.

Plaću manju od 850 eura prima 40% stranih radnika uključenih u ovo istraživanje. Šezdeset i osam posto stranih radnika radi osam sati na dan, 9% radi devet sati dnevno, 14% radi deset sati dnevno, 7% radi između deset i dvanaest sati na dan, dok 2% stranih radnika radi više od dvanaest sati dnevno.

Prosječan broj slobodnih dana tijekom prošlog mjeseca na razini cijelog uzorka iznosio je pet dana, pri čemu je 32% ispitanika imalo upravo pet slobodnih dana. Između osam i deset slobodnih dana imalo je 24% radnika, 6% je imalo šest do sedam slobodnih dana, dok je 3% ispitanika izjavilo da u proteklih mjesec dana nije imalo niti jedan slobodan dan. Čak 35% radnika imalo je samo jedan do četiri slobodna dana, a samo jedan slobodan dan u mjesecu imalo je 10% ispitanika.

Iz navedenih podataka razvidno je da najveći dio migrantske populacije radi znatan broj dana ili sati prekovremeno za zajamčenu minimalnu plaću ili čak za iznos manji od minimalne plaće.

Unatoč tome, 68% stranih radnika iz uzorka izjavilo je da je zadovoljno zaposlenjem u gradu Zagrebu, dok je 21% ispitanika nezadovoljno. Ovakva proporcija pozitivnih globalnih ocjena radnih iskustava iznenađujuća je s obzirom na učestali prekovremeni rad, minimalne plaće i skupi smještaj.

Samo 40% migrantskih radnika ima svog obiteljskog liječnika. Odabranog stomatologa ima 7% žena i 5% muškaraca, dok je samo 5% žena izjavilo da ima odabranog ginekologa. Na pitanje "Jeste li mogli dobiti liječničku pomoć ako vam je to bilo potrebno?", 29,5% radnika odgovorilo je da nisu uspjeli dobiti liječničku pomoć, 50% je odgovorilo potvrdno, dok je 20,5% dobilo liječničku pomoć uz određene poteškoće.

Unatoč svemu navedenom, 77% radnika izrazilo je želju da ostane živjeti u Hrvatskoj. Diskrepancija između pozitivnih očekivanja i opisa aktualnih iskustava migrantskih radnika, koja su iz perspektive hrvatskih građana nepovoljna i negativna, zahtijeva kulturalno senzitivno tumačenje. Očigledan je nesklad između opisane životne i radne stvarnosti te globalne ocjene iskustava koja je neočekivano pozitivna.

Isti postotak stranih radnika naveo je da se druži s domaćim stanovništvom. Međutim, iz brojnih osobnih razgovora proizlazi pretpostavka da je većina ispitanika vrlo široko shvatila pojam druženja te u tu kategoriju uključila i iskustva koja prosječni hrvatski građanin ne bi nazivao druženjem.

Naposljetku, 81% ispitanika izjavilo je da su njihova dosadašnja iskustva s lokalnim stanovništvom u Hrvatskoj dobra. Deset posto ispitanika izjavilo je da se osjeća nepoželjno u Zagrebu, dok je 9% anketiranih stranih radnika imalo loša iskustva s lokalnim stanovništvom.