Što je i kako funkcionira neurofizioterapija?

Neurofizioterapija je grana fizioterapije koja se fokusira na rehabilitaciju osoba s neurološkim poremećajima ili ozljedama. Neurološki poremećaji su problemi s mozgom, leđnom moždinom ili perifernim živcima. Osobe s neurološkim poremećajima mogu imati poteškoća s fizičkim funkcijama, uključujući pokretljivost, snagu mišića, opseg pokreta i ravnotežu.

Ova terapijska metoda koristi princip neuroplastičnosti mozga kako bi se potaknuo oporavak funkcija tijela koje su izgubljene ili oslabljene zbog neuroloških oštećenja.

Kako svojstvo neuroplastičnosti mozga pomaže kod rehabilitacije neuroloških bolesnika neurolog Hrvoje Budinčević zorno oslikava primjerom čovjeka kojem je oštećen centar za govor, pa nije mogao govoriti hrvatskim jezikom, ali se, zahvaljujući znanju engleskog jezika, služio engleskim.

- Neuroplastičnost je sposobnost mozga da se prilagodi novom stanju. Ona može biti funkcionalna, tako da drugi dio mozga preuzme funkciju. Može biti i strukturalna da na temelju rada i neurorehabilitacije taj neki drugi dio stvarno fizički preuzme tu ulogu. Ono što je zanimljivo kod ljudi koji su imali moždani udar i zahvaćen je primarni centar za govora i nijedan nije mogao govoriti hrvatski, ali njegovom neuroplastičnošću, time što je učio drugi jezik, on je mogao govoriti engleski, objasnio je neurolog Hrvoje Budinčević.

Kako funkcionira neurofizioterapija?

Funkcioniranje neurofizioterapije temelji se na razumijevanju neuroplastičnosti, sposobnosti mozga da se prilagođava i mijenja kao odgovor na nove informacije, iskustva ili ozljede. Kroz niz ciljanih vježbi, tehnika i terapijskih intervencija, neurofizioterapeuti rade na poticanju rasta novih neuronskih veza, obnavljanju funkcionalnih veza u mozgu te poboljšanju motoričkih, senzornih i kognitivnih sposobnosti.

Terapijski pristupi u neurofizioterapiji mogu uključivati različite tehnike, poput terapije pokretom, vježbi za jačanje mišića, terapije pokretom u vodi, tehnika masaže, elektroterapije, kao i tehnike specifične za određene neurološke stanja, poput tehnika hodanja za osobe s moždanim udarom ili terapije govora za osobe s afazijom.

Ivica Petar Čališ, koji je zbog rijetke neurološke bolesti bio nepokretan, komentira kako nije važna samo fizička aktivnost, već i aktivacija mozga:

- Ovdje ne rade toliko mišići koliko mozak. Budući da je nakon operacije bilo sve izbrisano, morao sam postepeno razvijati osjećaj da imam noge, mišiće i razvijati u glavi povezanost pojedinih mišića s pokretom. Ne razmišljam o samoj vježbi, već o uključivanju pojedinog mišića da bih napravio taj pokret. To je ta plastičnost na djelu. Za to je potrebno puno više mentalne snage nego fizičke i to je najteža stvar u neurorehabilitaciji – shvatiti da imam tijelo i način na koji ono funkcionira.

Važan dio neurofizioterapije je individualizirani pristup svakom pacijentu, uzimajući u obzir njihovo stanje, potrebe, ciljeve i mogućnosti. Terapijski planovi se prilagođavaju kako bi se postigla maksimalna funkcionalna obnova i poboljšala kvaliteta života pacijenata.

Ivica Petar Čališ, i sam osoba s invaliditetom, savjetuje koji je preporučeni put postavljanja ciljeva kod osoba koje fizikalnom terapijom vraćaju tjelesne funkcije i zašto nije dobro kao jedini cilj postaviti odmah ponovni hod, već ciljeve treba postavljati postepeno:

- Prva stvar koju treba shvatiti za uspješnu rehabilitaciju je to da nije cilj hodanje. Nije cilj u potpunosti ozdraviti, koliko god netko mislio da je to. Ako se taj cilj postavi, onda će ljudi biti izrazito demotivirani i gnjevni nakon nekog vremena jer ga neće ostvariti u vremenu koji su oni zacrtali. Treba staviti male ciljeve – idemo sada prohodati 5 metara, pa ćemo idući put ići na nešto drugo. Cilj je bila kakva takva funkcionalnost u životu. Hoću li ja danas, sutra hodati to nije bitno. Bitno je da ja mogu ići dalje i da mogu funkcionirati normalno u društvu.