Mirela ima treće srce, a Marija je srce svog sina darovala drugima

Hrvatska je vodeća u svijetu po broju transplantacija u odnosu na broj stanovnika i prva u Europi po broju darovanih organa. Hrvatska ima jedan od najboljih transplantacijskih programa na svijetu. No, u našoj zemlji žive i osobe s trećim, odnosno retransplantiranim srcem.

Jedna od njih je Mirela Pandžić, a liječnik koji je obavio taj zahvat je profesor Hrvoje Gašparović, šef kardijalne kirurgije KBC-a Zagreb. Oni su gostovali u Studiju 4.

- Imala sam 20 godina, bila potpuno zdrava, nisam pušila, bavila sam se sportom, živjela uredno. I odjednom - kolaps, počinje svoju priču Mirela Pandžić.

Iznenada se srušila

Dijagnoza: ventrikulska fibrilacija, opasna dijagnoza koja često uzrokuje iznenadnu smrt.

- To vam je ona smrt koju vidite kod sportaša na terenu. Samo padnu. Tako sam i ja pala. Bila sam na faksu, srušila se. Srećom, bolnica je bila blizu, kazala je.

Reanimirana je, ali uzrok poremećaja nikada nije otkriven - nije bila genetika, nije bilo jasnih naznaka. 

Srce je formalno bilo zdravo, pa je uslijedilo dugo razdoblje liječenja lijekovima i prilagodbe života.

- Društvo, sport, diskoteke, sve je to moralo otpasti. Ništa nije bila garancija da ću preživjeti, priznaje.

"Godinama sam se pitala: zašto ja?"

- Bila sam bijesna. Pitate se: zašto se to meni događa? Pa ja živim zdravo. Onda s vremenom shvatite da to pitanje ne donosi ništa. Počela sam graditi život unatoč svemu, ističe.

Mirela je završila fakultet, osnovala obitelj, postala aktivna članica zajednice, a kasnije i predsjednica udruge transplantiranih.

Godine su prolazile, ali stanje se pogoršavalo. Lijekovi više nisu bili dovoljni. I onda - prva transplantacija.

Nova šansa

- Prvo srce je trajalo 20 godina. To je gotovo nevjerojatno. Statistika kaže da je medijan preživljenja nakon transplantacije 10 do 12 godina, objašnjava prof. Gašparović.

On je izveo i drugu transplantaciju, onu koja Mirelu danas održava na životu.

- Jako malo ljudi uopće dobije prvo srce. Još manje njih dobije drugo. To je čudesno, mi bismo voljeli da tu operaciju možemo raditi češće, kazao je.

- U cijelom KBC-u Zagreb, od samog početka, u više od 500 transplantacija srca, samo četiri bile su retransplantacije. To je manje od 1%, a to je i prosjek i u svijetu, ističe Gašparović.

Povjerenje koje spašava život

Priprema za drugu operaciju bila je psihološki zahtjevna, ali Mirela je znala što želi.

- Molila sam da profesor Gašparović ne ide na godišnji. Htjela sam njega. Iako smo se jedva poznavali, znala sam njegovu reputaciju. Nisam imala ni grč ni strah. Samo povjerenje, priznaje Mirela.

Profesor se prisjeća: Moram reći da nisam ja sam izveo tu operaciju. Iza svakog takvog zahvata stoji tim ljudi - kardiolozi, anesteziolozi, instrumentarke, tehničari. Ja sam samo najvidljiviji član operacijskog tima i bez aktivnog sudjelovanja na maksimalnoj razini drugih sudinika nema niti uspjeha, rekao je.

 No, priznaje i da "rutinske" transplantacije postoje samo zahvaljujući iskustvu i organizaciji.

- Retransplantacija nije rutinska. Ona je rijetka, kompleksna i zahtijeva preciznu suradnju cijelog sustava, ističe.

O donorima: "Ne znam tko su, ali zahvalna sam"

Na pitanje je li ikada upoznala obitelji svojih donora, Mirela odgovara:

- Ne, u Hrvatskoj zakon ne dopušta takav kontakt. Možemo saznati samo spol, dob i uzrok smrti. No kao predsjednica udruge susretala sam obitelji darivatelja koji su željeli znati da njihova odluka nije bila uzaludna, govori Mirela.

Objašnjava i da javnost često ima krivu sliku o tome tko može biti donor.

- Donor može biti samo osoba koja umre u jedinici intenzivne njege, pod strogim nadzorom. Maligne bolesti i većina smrti izvan bolnice su kontraindikacija. A i dalje kruže dezinformacije o "krađi organa". Ljudi ne znaju da je četiri puta vjerojatnije da će vam u životu zatrebati organ nego da ćete biti u poziciji da ga darujete.

Svi smo mi darivatelji - osim ako se ne izjasnimo drugačije

Hrvatska ima zakon pretpostavljenog pristanka, što znači da je svaka osoba potencijalni donor ako se za života nije izjasnila protiv toga.

- Ako ne želite biti donor, to morate prijaviti svom obiteljskom liječniku, koji tu informaciju šalje Ministarstvu zdravstva, objašnjava Mirela.

No, naglašava: Unatoč zakonu, uvijek se pita obitelj. Uvijek. Zato je važno da svi znaju želje svojih bližnjih. Da znaju koliko život može ovisiti o jednoj odluci, kazala je.

Majka koja je pokonila organe svoga djeteta: Želim zagrliti tu djevojčicu

18-godišnji Petar prije nepune četiri godine stradao je u prometnoj nesreći, nakon 11 dana inducirane kome roditelji su potpisali pristanak za donaciju organa.

- Ja sam profesorica etike i 31 godinu pričam o doniranju organa, o palijativnoj skrbi, o svim tim etičkim temama, a na kraju se to prelomilo preko mene i preko moje obitelji. Ali ja sam ponosna. Srce je otišlo djevojčici u Bečkoj klinici, ne znam ni koje je rase ne koje je vjere, samo znam da je imala umjetno srce, a to je bilo 2021. godine, a čovjeku jetra u Njemačku. Petar je bio moj sin jedinac, rodila sam ga u 38. godini i ja sam se zezala na svoj račun da sam i ja dala doprinos čovječanstvu, a na kraju je ispalo da sam dala dva puta, da se ne hvalim s time, rekla je Marija Tomić.

- To doniranje organa ne gledam kao doniranje, nego kao neki poklon, poklonila sam život drugome, rekla je.

Sretna je, kaže, što su darovali život drugima i ima jednu veliku želju.

- Ako je ikako moguće da zagrlim tu djevojčicu koja nosi Petrovo srce. Moj Petar živi kroz druge ljude. Jako sam ponosna na sebe, na svoga Petra i na svoga supruga. Suprug je, nažalost, nakon godinu i četiri mjeseca preminuo, srce mu je puklo od tuge, rekla je Marija.